Izjava Obrada Kesića, šefa Predstavništva Republike Srpske u Vašingtonu, prema kojoj Republika Srpska treba da bude spremna i na sukobe kako bi sačuvala svoj ustavni položaj, na najilustrativniji način pokazuje esenciju uzroka našeg moralnog, ekonomskog i političkog propadanja.

Republika Srpska je valjda jedina zemlja u svijetu koja u važnim svjetskim centrima moći lobira za svoje interese tako što u te centre instalira ljude koje niko živ ne zna i koje niko živ tamo ne ferma ni dva odsto. Pametna zemlja bi u Sjedinjenim Državama pronašla nekog bivšeg ili sadašnjeg uticajnog kongresmena, senatora ili novinara kojeg američka javnost prepoznaje, pa bi takvog čovjeka plaćala i preko njega pokušavala da američkoj javnosti i krugovima moći prezentuje svoje stavove. Takav čovjek bi onda nešto i napravio i imalo bi smisla plaćati ga. Ovako, da li je bilo kad u američkom kongresu ili senatu prošla bilo kakva inicijativa iz Republike Srpske? Nije i sa ovakvim načinom lobiranja, vođenja spoljne politike i selekcije kadrova-nikad i neće. Koliko je Republiku Srpsku koštao Obrad Kesić, odnosno Predstavništvo RS u SAD? U prošloj godinu građani Republike Srpske, čija je prosječna plata, pod uslovom da su srećkovići i da rade a da im se plata isplaćuje, 800 KM a troškovi života, koje moraju da plate, za četveročlanu porodicu 1900 KM, za Predstavništvo RS u Vašingtonu na čijem je čelu Obrad Kesić izdvojili su 590.000 KM.

Šta je to Predstavništvo RS u Vašingtonu učinilo do današnjeg dana za Republiku Srpsku i njene građane? Da li je u američkom kongresu spriječena Rezolucija o Srebrenici? Da li smo od bilo koje institucije u SAD dobili podršku za bilo šta? Da li nam je makar Majkl Džordan poslao potpisanu fotografiju? Odgovor na sva ta pitanja je jedno veliko NE. Iliti, za jednu veliku NULU koju smo platili 300.000 evra dobili smo jedno skandalozno NIŠTA.

Ok, postavlja se onda pitanje čemu uopšte služi Predstavništvo RS u Vašingtonu? Šta to radi Obrad Kesić? Kako stvari stoje, on nas poziva na sukobe. Kaže da to odmah ne znači rat, ali da može i to da znači. Plaćamo ga da nam saopšti da treba da ginemo za Republiku Srpsku. U dvadeset i prvom vijeku, kad se za interese modernih zemalja borba vodi informacionim tehnologijama, naukom, propagandom, sportskim rezultatima, privrednim rastom, izvozom roba, usluga i ideja, g. Kesić nam poručuje da mi u Republici Srpskoj trebamo da svoju budućnost usmjerimo ka sukobima. G. Kesić nije uspio da u Banju Luku dovede niti jednog senatora, niti jednog kongresmena, Leri Kinga, ama nikoga važnog, nikoga od takvih ljudi nije uspio da pridobije da bi predstavio na legalan, miran, dostojanstven i mudar način Republiku Srpsku i njene interese, ali je uspio da poruči nama, koji ga plaćamo, da mi ovdje trebamo da nastavimo da živimo u srednjem vijeku, da se sukobljavamo sa svima koje nismo uspjeli na pametan način da usmjerimo da rade za naše interese ili makar da ne rade u korist naše štete.

Pa čemu će nam, onda, gospodin Kesić? Zašto ga plaćamo? Odgovor je tragično jasan: ne treba nam, baš kao što nam ne treba ni većina drugih predstavništava u svijetu, ovakva kakva su. Kao što nam ne treba more agencija i ustanova koje plaćamo svojim novcem a koje ne služe ama baš ničemu.

Nažalost, mnogi poput g. Kesića koje plaćamo smatraju da građani Republike Srpske ne služe ničemu drugom nego da ovdje trunu, da plaćaju račune od svojih ubogih primanja, da njihova djeca rade za djecu tajkuna za mizeriju i da, s vremena na vrijeme, ostave svoje živote ili dijelove tijela u nekim prljavim rovovima u ratovima koji se, jel` da, vode radi naše kobajagi svjetlije budućnosti. Mi smo za njih stoka, ljudi koji nemaju vrijednost, koji služe da ih se guli i da ginu.

Šta je rješenje? Rješenje jeste investiranje u ideje budućnosti, a ne u ideje srednjeg vijeka. Rješenje jeste da se promovišemo preko Novaka Đokovića, koga u Americi znaju svi, umjesto preko Obrada Kesića, koga ne zna niko. Rješenje je da izgradimo nove rol-modele, nove vrijednosti koje su zasnovane na razvoju, ideji progresa i mira, slobodi i toleranciji, kao i demokratskom razvoju, a ne da se zatvaramo u bunkere i prizivamo sukobe i ratove.

G. Kesić ima pravo na svoj stav, ali onda neka dođe u Banju Luku, povede sa sobom svoju porodicu i neka on, sa svojom porodicom, živi od 800 KM mjesečno ovdje i neka prvi ide u rov. To je onda stav koji ne morate odobravati, ali morate poštovati.

Sve drugo je samo podsjećanje na mnoge prolivače tuđe krvi koje smo imali priliku da vidimo u svojoj prošlosti.