Budućnost u koju ide ovaj svijet, i mi sa njim nekih pedesetak koraka iza, ne nosi sa sobom bilo kakve suštinske novine, izuzev onih logičnih, tehnoloških. Ako pogledamo unazad, vidjećemo da ljudsku istoriju sačinjava permanentni sukob dvije osnovne civilizacijsko-vrijednosne koncepcije. Jedna je tolerancija, druga je ekstremizam. Jedna je usmjerena ka kreaciji, druga ka destrukciji. Jedna vjeruje u rad, druga u pljačku.

Prema tome, danas dok još prebrojavamo mrtve u Parizu i dok još okrećemo glavu od leševa u Bejrutu, Damasku ili Tripoliju, i dok strahujemo od dana što dolaze i dok pokušavamo da rješenja pronađemo u ovoj ili onoj geopolitičkoj formaciji, ne bi bilo zgorega podsjetiti se prirode zla, odnosno same njegove esencije. Evropljaninu danas ne treba previše da zlo locira u migrantima, istoku, što ne reći-samom islamu. Nekom mladiću sa Bliskog istoka, muslimanu, koji nije pismen, koji nema posao i koji nema budućnost, nije teško pasti pod psihološki, ekonomski i militantni uticaj grupa koje za sva zla muslimana i bliskoistočnih nacija okrivljuju Zapad i, što ne reći-hrišćane. Nama na Balkanu, u Bosni i Hercegovini posebno, nije teško uočiti matricu ovakvih postavki. Savršeno je dobro razumijemo, mada je u svojoj konkretnoj situaciji ne umijemo tumačiti.

Mi smo u vremenu u kojem se prelako pronalaze krivci. Danas je, više no ikad, potrebno da tolerancija, razum, um i sloboda istupe i raskrinkaju ekstremizam, bezumlje i ropstvo. Potrebni su dobri ljudi, hrišćani i muslimani, koji će demistifikovati lažne vođe na svojim stranama i koji će saopštiti istinu. Ne može čestit i iskren hrišćanin danas optužiti islam kao totalitarnu i zlu ideologiju čiji je cilj jedino uništenje drugog i drugačijeg, jer bi se morao prisjetiti krstaških ratova i stravičnih zločina i masakara koje su papini vojnici činili po Bliskom istoku prije hiljadu godina. Potrebno je da se hrišćani suoče sa činjenicom da najveće hrišćanske zemlje, odnosno političke elite u njima, decenijama i vijekovima eksploatišu najbezobzirnije bliskoistočne i muslimanske zemlje, da ih okreću jedne protiv drugih i da na taj način upravljaju njima. Takođe, potrebno je i da se muslimani suoče sa svojim militantnim vođama, da im oduzmu ekskluzivitet na tumačenje Kurana, da budućnost pronađu ne u ubijanju, sebe i drugih, ne u zločinu, nego u učenju, prosvjećivanju, nauci, saradnji, prosperitetu.

Nažalost, ovakve poruke se u današnje vrijeme doživljavaju kao potpuno utopističke, idealističke, čak i nerazumne. No, mi se moramo zapitati dokle smo stigli kao ljudi ako razum proglašavamo za nerazum, pamet za naivnost, dobru volju za utopiju, i obrnuto. Da li je rješenje da se svi zatvorimo u svoje uske krugove, da se do zuba naoružamo, da predamo svoju slobodu političarima i da im damo mandat da pobiju sve koji su drugačiji od nas? Da li je rješenje da okrećemo glavu od pakla, bijede i zločina koji se decenijama dešava na Bliskom istoku, Africi ili na bilo kojem drugom mjestu, dovoljno dalekom od nas da na njegove patnje ne želimo da mislimo?

Kao što se danas ovo zlo ne dešava po prvi put, nego ima svoj kontinuitet u vijekovima iza nas, tako isto postoje i istorijski dokazana rješenja protiv tog zla. Protiv jednoumlja, totalitarizma i represije Katoličke crkve u prošlosti, borili su se racionalisti, prosvjetitelji, ljudi koji su shvatali da istina ne može da bude kod jednog čovjeka ili grupe ljudi, jer niko od nas nije Bog pa da sve zna i da na sve ima pravo. Mi danas, stoga, ne trebamo nekakve alijanse zasnovane na oružju i usmjerene protiv nacija i religija, nego su nam na svim stranama potrebni tolerantni ljudi, vizionari, koji budućnost žele da oblikuju kreacijom, razumom, ljubavlju i vjerom u čovjeka, a ne bombama, mržnjom i zločinima. Ko god danas istupa i brani svoje tako što napada one druge, ko god voli svoj narod tako što poziva na činjenje zla drugom narodu, ko god gradi političku karijeru na šovinizmu, isklučivosti, religijskom mračnjaštvu-taj će najviše zla nanijeti upravo onima za koje, k`o biva, brine.

Dakle, ne trebamo se danas opasavati dinamitima i trošiti vrijeme na društvenim mrežama sikteći na druge da bismo, kao, zaštitili sebe od drugih ili da bismo pokazali kako smo hrabri i pametni, nego trebamo smiriti svoje temperamente i naučiti kako druge zaštiti od sebe. Pogotovo mi u Bosni i Hercegovini, pravoslavni, muslimani, katolici i jevreji, trebamo pokazati da zbilja razumijemo vjere u koje se kunemo, odnosno trebamo u drugima početi da gledamo ljude, nalik nama samima. Bog je u drugom čovjeku, koje god ovaj bio vjere. Ako idemo da ubijemo tog drugog čovjeka, onda bogohulimo i pokazujemo da smo najgori ljudski ološ. Mi samo tolerancijom, ljubavlju i razumjevanjem pokazujemo da smo dostojni svojih vjera, ako uopšte u bilo šta više vjerujemo. Sve drugo je iluzija, laž u koju smo se uljuljkali, krinka pod kojoj činimo najstrašnije stvari i peremo svoju savjest.

Ovakvi kakvi jesmo, mi u Bosni i Hercegovini smo prelak zalogaj za svakoga sa strane ko bi ovdje želio da započne rat, sukob, destrukciju. Dakle, sve ono čega smo imali previše i sve ono čemu se, kao, protivimo. Ako ne izvučemo pouke iz prošlosti, i ako ne promjenimo naše vrijednosti, mi ćemo se uskoro opet klati i istrebljivati. No, ako počnemo da učimo, da se mjenjamo, da budemo tolerantni i da gradimo društvo prosperiteta, saradnje i slobode, onda ćemo mi ovdje kod nas uspjeti napraviti ne samo jedno uspješno društvo, nego ćemo moći da budemo putokaz i tom razvijenom svijetu koji danas grca u strahu, krvi, strijepnji, želji za osvetom i borbi protiv drugačijih. Mi možemo da prestanemo da budemo samo „loša vijest“, možemo izaći iz crnih svjetskih hronika i to u trenutku kad se to najmanje očekuje. Danas, kad su mnogi uvjereni da će se baš na ovom prostoru ponovo liti krv, možemo da pokažemo da imamo neku istorijsku supstancu koja je omogućila da preživimo uprkos svemu, uprkos svim ratovima, razaranjima i zločinima.

Do nas je da li ćemo upaliti dinamit ili, pak, svijeću mira i prosperiteta.