Prvo je vlast u Republici Srpskoj odlučila da opoziciju proglasi izdajničkom, a potom i da je najavljenim izmjenama Krivičnog zakona Republike Srpske stavi na optuženičku klupu, ne samo u Narodnoj skupštini. Potom je opozicija reagovala tako što je odlučila da opstruiše institucije Republike Srpske, smatrajući da su iste izgubile svaki legitimitet, te je najavila “podgorički scenario”, proteste i insistiranje na prelaznoj vladi. Ono što se čini zabrinjavajuće jasnim jeste da jedini smisao nedavnih dešavanja može biti lociran u koordinisanom projektu koji je osmislio neko sa strane. Još više zabrinjava da taj neko ima snažan uticaj i u vlasti i u opoziciji.

Vidljivo je da Republika Srpska ulazi u period trajne nestabilnosti. Generatori te nestabilnosti jesu političke elite, jer za cijelo vrijeme postojanja Republike Srpske nisu načinile plan njenog razvoja za budućnost, nisu označile vrijednosti na kojima bi se Srpska zasnivala i nisu učinile ama baš ništa na suštinskoj emancipaciji ovog prostora. Takvi kakvi jesmo, bez vizije, bez vrijednosti i bez novca, mi jesmo izrazito lak objekat manipulacije od strane velikih igrača. Ti igrači, očigledno, danas imaju plan čiji sastavni dio jeste destabilizacija Republike Srpske, a preko nje i Srbije. Ne ulazeći u takve motive, nešto drugo je posebno važno.

Evidentno je da postojeća vlast nema nikakav program oporavka ekonomije Republike Srpske, odnosno da ona nema pojma kako zaustaviti privredni, socijalni i demograski sunovrat Srpske. Ta vlast odavno je izgubila kompas, ona djeluje na dnevnoj bazi rješavajući probleme koji, prosto rečeno, najviše „iskaču“. Ono što, kakogod, predstavlja ozbiljan problem jeste činjenica da opozicija u Srpskoj i dalje ne nudi nikakav smislen, vidljiv i opipljiv program i koncept promjena ovakvog stanja. Mi od strane opozicije u Srpskoj, odnosno vlasti u BiH, svakodnevno čujemo obećanja da oni neće raditi ono što radi vlast u Banjoj Luci, ali i dalje ne znamo šta bi opozicija radila drugačije u odnosu na aktuelnu vlast. Opozicija nije ponudila rješenja za Fond PIO, generalno za socijalne fondove, nije nam objasnila kako se boriti sa deficitom budžeta, nije nam ponudila koherentan model privrednog razvoja, nije odgovorila na pitanje kako uspostaviti vladavinu prava u zemlji. Znajući kako se politika vodi na ovom prostoru, ne danas nego zadnjih pet stotina godina, jasno je da opozicija to neće suštinski niti uraditi. Stoga, kad je već tako, postavlja se pitanje dokle će se ići sa destabilizacijom prilika u zemlji.

Vlast i opozicija ne znaju i neće učiniti ništa na oporavku privrede i opšteg stanja u Republici Srpskoj, bar ovakvi kakvi su ti politički blokovi trenutno. Kad je već tako, jedino korisno što mogu da učine jeste da smire tenzije i ne drže građanima taocima svojih nesposobnosti. Savez za promjene treba najkasnije za šest mjeseci kroz institucije BiH da institucionalno dokaže eventualnu odgovornost političkog vrha Republike Srpske. Ako to ne uradi u tom roku, onda treba da prestane sa tom pričom. S druge strane, ako misli da Savez za promjene nema legitimitet da vrši vlast na nivou BiH ispred Republike Srpske, Milorad Dodik treba odmah da raspiše izbore na svim nivoima u Srpskoj i da se uvjeri šta građani misle o njemu, a šta o SZP.

Poenta je da ovo neprestano pojačavanje tenzija i nestabilnosti mora da prestane, jer jedini rezultat ove situaije jeste da se ljudi sve više plaše, da strain investitori bježe k`o đavo od krsta od Republike Srpske, da se kapital generalno ovdje ne osjeća bezbjednim, te da će sve više kompanije i iz same Srbije, pa čak i iz Republike Srpske, otvarati svoja sjedišta u Federaciji BiH, odnosno da će se u Federaciju BiH premještati i privredna društva čija su sjedišta trenutno u Srpskoj. Jednostavno rečeno: sami ćemo uništiti i posljednje ostatke legitimiteta i institucija Srpske koja će se, ovako kako sad ide, sve više pokazivati kao potpuno neuspješan, neefikasan i, sljedstveno, nepotreban projekat. To ćemo učiniti sami sebi, to neće uraditi bilo ko sa strane.

Idealno rješenje bi bilo da umjesto ovakve vlasti i opozicije imamo jednu suštinski drugačiju političku alternativu. Nažalost, nje u referentnim količinama danas nema i još je dugo neće ni biti. Kad je već tako, jedino što aktuelne političke elite mogu da urade jeste da prave što manje štete, kad za korist već nisu sposobne.