Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Znam šta ste radili tog ljeta 1992. godine
Prije neki dan sam saznao da je Prijedor dao 37 ratnih zločinaca. To sam stavio na fejsbuk, pokupio 200 lajkova i dobio jedan komentar koji me netjerao na razmišljanje, a on glasi „Samo mogu reći da u razgovoru s Prijedorčanima čujem žaljenje kod većine.”
I ja vjerujem da je tako, ali ima tu jedan problem, veliki problem. Zašto se to žaljenje većine Prijedorčana ne iskaže javno, tokom jula i avgusta kada se održavaju mnogobrojne komemoracije za ubijene Bošnjake i Hrvate u i oko Prijedora?
Čega se plaši većina Prijedorčana koja veoma dobro zna šta se dešavalo tog ljeta 1992. godine u njihovoj opštini?
Prijedorčani i danas ćute, kao što su ćutali i 1992. godine nadajući se da će tih 37 ratnih zločinaca uraditi sve prljave poslove za njih i “osloboditi” za sva vremena Prijedor od balija i ustaša. Ćute jer je najlakše sve svaliti na tih 37 zločinaca koje ćemo proglasiti psihopatama. Oni nisu okrvavili svoje ruke, njih ne traže sudovi, oni mirno spavaju svjesni da su svojim nečinjenjem doprinijeli da za tri mjeseca u Prijedoru bude ubijeno 3 173 civila, od čega 256 žena i 102 djece.
Naravno, nije sve tako crno - bijelo. Postoje primjeri u kojem su Srbi pomagali prijateljima i komšijama Bošnjacima i Hrvatima u Keratermu, Trnopolju i Omarskoj, ali o tome se ćuti jer nema pravednika bez zločina.
Sad će neko reći pa mi možemo govoriti samo o individualnoj krivici, a ne o krivici naroda i to su donekle upravu. Ubice moraju da odgovaraju za sva ubistva, silovanja i torturu, ali zapitajmo se da li su ubice ubijale u svoje ime ili u ime srpskog naroda?
Možete li zamisliti situaciju u kojoj 37 Srba psihopata, tri mjeseca, prkosi volji 47 000 Srba i prijedorskim vlastima, ubija 3173 civila, protjeruje toliki narod, pali tolika sela? Ja ne mogu.
Postojao je plan, a postojalo je i prećutno odobravanje prijedorskih Srba za sve to što se tog ljeta dešavalo u Prijedoru. Neko je morao odraditi taj prljavi posao. Posle rata postojalo je i masovno ignorisanje svega što se dešavalo te 1992. godine, pogotovo ignorisanje masovnih grobnica.
I zato kada sljedeći put neko napiše da je Prijedorčanima žao zbog svega što se dešavalo te 1992. godine pitajte ga gdje su položili cvijeće ovog ljeta.
