Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Oročimo Bosnu i Hercegovinu
Ja odavno zastupam tezu da budućnost BiH ne zavisi ni od Srba ni od Hrvata već od Bošnjaka. Nezadovoljstvo Srba i Hrvata sa ovom državom je opšte poznata stvar i zadatak Bošnjaka je da učine sve da BiH postane atraktivna za pripadnika ostale dvije etničke grupe.
A evo i kako.
Zamislimo da domaće političke elite, uz posredovanje crnog đavola ako je to potrebno, postignu minimun dogovora o ustrojstvu BiH, tako da Srbima ostane Republika Srpska, Hrvati dobiju autonomiju kojom su zadovoljni u Federaciji BiH, a Bošnjaci zemlju u avnojevskim granicma za koju su se borili. Znači imali bi BiH u kojoj su sve tri etničke grupe toliko zadovoljne da njen opstanak ne dovode u pitanje. Onda taj društveni dogovor oročimo na 100 godina, pod uslovom da nakon 95 godina ponovo krenemo sa razgovorom kako dalje.
Period od 100 godina nije dug sa stanovišta istorije i može biti prihvatljiv za domaće političke elite, ali je on dovoljno dug da ljudi koji bi živjeli u BiH počnu da razmišljaju na drugačiji način, nego što je to danas slučaj. Sa potpisivanjem ovog dogovora najednom bi pitanja kao što su otcjepljenje Republike Srpske od BiH, ukidanje Republike Srpske ili položaj Hrvatskog naroda bio potisnut na margine interesovanja, a samim tim i tenzije između tri etničke grupe bi postale znatno manje. Radikalizam u sve tri etničke grupe bi bio značajno smanjen, ali svakako ne bi nestao. U značajnoj mjeri bi se smanjio i strah jednih od drugih, a etnička homogenizacija bi postala manje izražena. Zadovoljni kolektiviteti bi bili garant opstanka etničkih identiteta.
U tako relaksiranoj društvenoj klimi najednom bi pitanja kao što su zaposlenost, visina plata i penzija, zdravstvo, školstvo, odlazak mladih ljudi postala važna. Ta pitanja bi tražila i nove odgovore, koje današnje političke elite nemaju. To bi dovelo i do stvaranja novih političara koji se ne bi bavili spremanjem za rat već rješavanjem egzistencijalnih problema građana. U takvoj klimi biti Srbin, Hrvat, Bošnjak bi bilo manje važno a stručnost, znanje i sposobnost bi postali bi mnogo važniji. Entitetske granice bi postojale ali one ne bi bile prepreke za kretanje radne snage, za ujedinjenje poslodavaca, sindikata, strukovnih udruženja koja bi shvatila da je njihova moć mnogo veća kada su udruženi, nego kada nastupaju odvojeno. Zakoni bi se donosili tako da svi od njih imaju koristi, a ne samo jedan entitet ili etnička grupa. Biti Bosanac i Hercegovac ni na koji način ne bi ugrožavao naše srpstvo, hrvatstvo ili bošnjaštvo. U tako mirnoj BiH sledeće tri generacije njenih stanovnika bi na drugi način sagledavale realnost i vjerujem na mnogo racionalniji način rješavali probleme koji nam danas izgledaju nerješivi.
A potpisivanje tog novod društvenog ugovora bi bio prvi zajednički praznik za sve u BiH, malo li je.
