Usvajanje novog Zakona o radu u Federaciji BiH, kao i najava skorog usvajanja istog zakona u Republici Srpskoj, otvorili su debatu u javnom prostoru Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, ali ni izbliza u onoj mjeri koja jemči kvalitetnu razmjenu argumenata i rađanje novog kvaliteta, odnosno usvajanja najoptimalnijih mogućih rješenja u datoj situaciji.

Nažalost, čini se da će se političke partije prepucavati međusobno kako bi zaradile pokoji jeftini politički poen, dok sindikati i udruženja poslodavaca ponavljaju hronične greške tako što se gađaju arhaičnim ideološkim frazama o teroru krupnog kapitala, s jedne, i samoupravnog javašluka, s druge strane. Ako bismo malo spustili tenzije i proučavali nova zakonska rješenja kad je riječ o Zakonu o radu, odnosno kad bismo taj akt stavili u kontekst cjelokupne tzv. „reformske agende“ o kojoj se priča proteklih mjeseci, onda bismo mogli da uočimo sljedeće.

Prije svega, nezahvalno je komentarisati novi Zakon o radu Republike Srpske budući da je tekst tog zakonskog rješenja nedostupan javnosti. I to je prva izuzetno ozbiljna greška kad je donošenje novog Zakona o radu RS u pitanju. Naime, kad su u pitanju ovako krupne zakonske novine onda je neophodno da transparentnost procesa donošenja zakona bude na maksimalnom nivou, i to iz dva osnovna razloga. Prvo, da bi se oni na koje se zakon odnosi blagovremeno uključili u debatu oko donošenja zakona, i drugo, da bi se kroz tu debatu došlo do najboljih mogućih rješenja. Ovako, kad suštinski krijete k`o zmija noge neko zakonsko rješenje, vi samo ostavljate ogroman prostor za tvrdnje da neko ima zadnje namjere u cijelom tom procesu.

No, ako prihvatimo da je neko sa strane već pripremio cijeli paket zakona iz tzv. „reformske agende“, onda možemo da pretpostavimo da će novi Zakon o radu Republike Srpske biti u najvećoj mjeri sličan zakonskom rješenju iz Federacije BiH, baš kao što su i prethodni zakoni o radu u Republici Srpskoj i Federaciji BiH bili u najvećoj mogućoj mjeri usklađeni. Tako, ako analiziramo novi Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine, dolazimo do zaključka da u njemu ima značajan broj odredbi koje su postojale i u prethodnom zakonskom rješenju, kao i da tu ima kvalitetnih novina poput odredbe da je obračun plate koji poslodavac izdaje obavezno radniku do kraja mjeseca u kojem dospjeva isplata plate izvršna isprava na osnovu koje radnik može odmah pokrenuti izvršni postupak bez da mora prethodno da utuži poslodavca. Takođe, novi Zakon o radu Federacije BiH uvodi i kvalitetne novine koje se tiču zabrane diskriminacije zaposlenih i nezaposlenih lica, pa tako u slučajevima diskriminacije u smislu odredaba novog zakona, radnik kao i lice koje traži zaposlenje mogu od poslodavca zahtijevati zaštitu u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 30 dana podnijeti tužbu nadležnom sudu. Ono što je važno jeste da je teret dokazivanja u ovom slučaju na poslodavcu, odnosno ako radnik odnosno lice koje traži zaposlenje u slučaju spora iznesu činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio suprotno odredbama ovog zakona o zabrani diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da postojeća razlika nije usmjerena na diskriminaciju već da ima svoje objektivno opravdanje. Ako sud utvrdi da je predmetna osnovana poslodavac je dužan radniku uspostaviti i osigurati ostvarivanje prava koja su mu uskraćena, te mu nadoknaditi štetu nastalu diskriminacijom.

Dakle, jasno je da novi Zakon o radu sadrži neka kvalitetna nova rješenja. No, osnovni problem novog Zakona o radu, baš kao i cjelokupne tzv. „reformske agende“ o kojoj se priča posljednjih nekoliko mjeseci, jeste u tome što se na suštinske probleme domaće ekonomije gleda jednostrano i usljed čega su predložena zakonska rješenja nemoćna da riješe te suštinske probleme.

Naime, cjelokupan set zakona iz tzv. „reformske agende“, to je potpuno jasno, sačinili su inostrani kreditori Bosne i Hercegovine. Oni su, što je prirodno, vodili jedino računa o tome da se međunarodne finansijske obaveze Bosne i Hercegovine uredno izmiruju. U osnovi, oni su za BiH napravili plan kao i za Grčku-BiH će biti pod tutorstvom svojih povjerilaca čiji je jedini interes da ova zemlja vrati što je moguće više duga tim svojim povjeriocima, a pri čemu su i oni svjesni da će to biti vraški teško i zato se vode logikom svakog povjerioca koji pred sobom ima nesolventnog dužnika: uzmi mu što više možeš, što brže možeš. Ta logika je legitimna s aspekta pozicije povjerilaca, no ona postaje vrlo problematična kad se u obzir uzmu dugoročni interesi ovog društva i ljudi koji ovdje žive.

Naime, cjelokupna tzv. „reformska agenda“ fokusirana je na održivost državnog i entitetskog budžeta na način da se obezbjede otplate inostranog duga u narednom periodu. Naši ino povjerioci nisu budale i oni su svjesni da predloženi paket „reformskih“ zakona neće dati rezultat na duže staze i to je veoma opasno, jer implicira da oni koji se pitaju ne vjeruju u dugoročnu stabilnost i prosperitet ovog prostora. Zato žele da što brže uzmu što više. Jer, predložena rješenja ni na koji način ne rješavaju goruće probleme ovdašnje ekonomije. Sljedeće godine bismo trebali da povećamo stopu PDV-a na 23% što će dovesti do opšteg porasta cijena roba i usluga a što će imati dramatične posljedice po kućne budžete ionako brutalno osiromašenih građana. Bićemo suočeni sa nastavkom povećanja akciza ne samo na luksuznu robu, nego i na gorivo što će dalje povećati cijene i većine drugih proizvoda, baš kao i najavljeno poskupljenje električne energije. Dakle, mi se suočavamo sa planom kreditora da se prihodi u budžetu povećaju tako što će se povećati poreske i akcizne stope, a ne tako što će doći do povećanja potrošnje građana i rasta prihoda kompanija. Taktika je, dakle, da se povećava poresko opterećenje građana i privrede, a ne da se smanjuje i time stimuliše povećanje predmeta i subjekata oporezivanja, a što bi bilo ne samo poželjno nego i jedino dugoročno održivo.

Vratimo se sad novom Zakonu o radu. Osnovni problem tog zakonskog akta jeste upravo ta generalna intencija kreatora tzv. „reformske agende“ da se preko leđa građana i ionako najobespravljenijih kategorija društva popunjavaju budžetske rupe koje su svojim bahatim, iracionalnim i nesavjesnim ponašanjem i sumanutim trošenjem načinile entitetske i državne vlasti. Novi Zakon o radu predviđa tako da je radniku moguće jednostrano otkazati ugovor o radu, odnosno da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, odnosno ako radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Jednostrani otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga predviđen je i aktuelnim zakonskim rješenjem, međutim odredba po kojoj poslodavac može jednostrano otkazati ugovor o radniku ako radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa je potpuno besmislena i pravno veoma problematična. Jer, to praktično znači da poslodavac može uvijek kad hoće otkazati ugovor o radniku i to bez vođenja disciplinskog postupka, a kao što je to do sad bio slučaj, odnosno poslodavac uopšte nije u obavezi da dokaže da je radnik načinio neku težu povredu radne obaveze, a zbog čega se do sad radniku otkazivao ugovor o radu. Ajde da prihvatimo sad da poslodavac može da radi šta god želi, odnosno da je njegovo legitimno pravo da prima i otpušta radnike po svojoj slobodnoj volji. Postavlja se praktično pitanje: šta to znači da radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa? Da li je riječ o tome da radnik nema dovoljno sposobnosti? Da li je riječ o tome da je radnik načinio neku povredu svojih radnih obaveza? Da li se, pak, radi o tome da je radnik u međuvremenu tužio poslodavca zbog nekog drugog svog legitimnog prava pa mu se ovaj sveti tako što ga otpušta? Sve ovo su pitanja koja se mogu postaviti pred sudom u parničnom postupku sutra kad radnik utuži poslodavca zbog jednostranog otkaza ugovora o radu, a onda ćemo ući u problem jer sud će pred sobom imati jednu opštu i potpuno nedefinisanu odredbu koja samo široko navodi da se otkaz radniku može dati ako ovaj nije u mogućnosti da izvršava svoje radne obaveze. Sudska praksa je u radnim sporovima i danas prilično nekoherentna, a možemo tek misliti šta će se desiti ukoliko ovakva zakonska odredba bude usvojena. Odnosno, suočićemo se sa činjenicom da ponovo kreiramo zakonske odredbe koje unose više zabune u pravni sistem nego simplifikacije i pravne izvjesnosti, a što bi trebao biti primarni interes zakonodavca.

Takođe, novi Zakon o radu predviđa mogućnost da poslodavac da jednostrani otkaz ugovora o radu radniku kod kojeg zbog profesionalne bolesti ili povrede na radu dođe do smanjenja radne sposobnosti, a poslodavac ne pronađe adekvatno radno mjesto tom radniku adekvatno njegovoj promjenjenoj radnoj sposobnosti. Ovaj momenat je prilično problematičan, jer je ovdje smanjenje radne sposobnosti direktna posljedica uslova rada kod samog poslodavca, odnosno dolazimo u situaciju da radnik žrtvuje svoje zdravlje da bi obavljao neki specifičan posao a da potom, kad mu zdravlje bude narušeno a radna sposobnost smanjena, ostane bez posla. Nije sporno da poslodavac ima pravo da nema adekvatno radno mjesto za radnika sa smanjenom radnom sposobnošću, ali u takvom slučaju se mora razmišljati o tome da se i kod nas uvede anglosaksonska praksa da sudovi veoma ekspresno i nemilosrdno dosude odštetne zahtjeve radnicima koji tuže poslodavce zbog narušavanja svoga zdravlja, odnosno zakonodavna i sudska vlast prije nego što na jednoj strani opterete prava radnika moraju da pronađu mehanizme balansa koji bi štitili ne neka posebna radnička, nego opšta ugovorna, odnosno obligaciona prava radnika kao građanina.

Dalje, novi Zakon o radu predviđa i da ugovor na određeno, umjesto na dvije, može biti zaključen najduže na tri godine. U osnovi, novi Zakon o radu gorenavedenom mogućnošću da se bez bilo kakvih posebnih procedura otkaže ugovor o radu na neodređeno vrijeme praktično briše razliku između ugovora na određeno i na neodređeno vrijeme. No, problem ovdje postaje nešto drugo. Ako prihvatimo da će usvajanjem ovakvog Zakona o radu ovdašnji poslodavci, pogotovo u privatnom sektoru, najčešće da se odlučuju da novim radnicima nude ugovore o radu na određeno vrijeme do tri godine, vrlo vjerovatno uz prethodni probni rad od šest mjeseci, a kad su u pitanju mladi ljudi i uz prethodni pripravnički i volonterski staž, onda imamo realnu situaciju da će novi radnici, a što se posebno odnosi na mlađe ljude, moći objektivno da se kreditno zaduže tek za tri i po ili četiri i po godine od zasnivanja radnog odnosa. Imajući u vidu činjenicu da je sad i ugovor o radu na neodređeno vrijeme prilično nesiguran, banke će biti još konzervativnije kad je dodjela stambenih i drugih kredita mladim ljudima u pitanju, odnosno tražiće kao osiguranje još više žiranata i još više pokretnih i nepokretnih stvari kao sredstava obezbjeđenja tih kredita koji će vjerovatno u narednom periodu dodatno da poskupe. Dakle, novim zakonskim rješenjima praktično ćemo doći u situaciju da se mladim ljudima onemogućuje da se emancipuju, da zasnivaju porodicu, rješavaju stambeno pitanje, a banke će se naći u situaciji da više nemaju kome da plasiraju kredite. Jer, procjene su da je gotovo polovina plasiranih kredita u privredi nenaplativa, što znači da banke ovdje žive od poslova sa građanima (krediti i provizije fizičkim licima). Znajući da će novim Zakonom o radu zaposleni prije svega u privatnom sektoru da postanu izuzetno rizična kreditna grupa, jasno je da će novac da poskupi i da će objektivno jedino zaposleni u javnom sektoru moći da se kreditno zaduže.

Na ovom mjestu dolazimo do sljedećeg problema sa novim Zakonom o radu. Naime, on će dodatno otvoriti vrata nejednakom položaju radnika u javnom i privatnom sektoru. Riječ je o tome da radnici u javnom sektoru u značajnoj mjeri imaju određeni politički uticaj: dobar dio njih je partijski zaposlen i učlanjen je u političkim strankama. Takođe, ti ljudi izlaze na izbore. Oni će, stoga, da se izbore za kolektivne ugovore koji će u značajnoj mjeri da sačuvaju njihova stečena prava. S druge strane, radnici u privatnom a pogotovo u realnom sektoru nemaju tu mogućnost: oni su ekonomski u katastrofalnoj poziciji, nemaju vremena da se politički angažuju, gledaju samo kako da prežive od danas do sutra i zato neće biti u mogućnosti da za sebe obezbjede ona prava koja će sebi omogućiti radnici u javnom sektoru. Time će se nastaviti besmislena praksa da krhki i nemoćni privatni sektor finansira glomaznu administraciju i otplaćuje javne dugove prema ino kreditorima, a upravo su ti krediti i podizani da bi se finansirala preobimna javna administracija.

Sad smo na mjestu gdje treba nuditi drugačija rješenja. Naime, jedino što je ispravno i moralno jeste postaviti stvari na sljedeći način. Država je ta koja je napravila problem sa domaćom ekonomijom i država treba najviše da plati. Stoga, potrebno je da sindikati i udruženja poslodavaca započnu direktan dijalog bez posredstva vlade. Intencija tog i takvog dijaloga moraju biti realna rješenja koja neće biti zasnovana na tome da se dodatno obespravljuju radnici i nameću novi nameti građanima i privredi, nego da se dođe do poreskog rasterećenja privrede i radnika, odnosno građana. Naime, poslodavci i radnici imaju zajednički interes da se smanje nameti na plate i da tako više novca ostane njima. Realno govoreći, nije problem u radnom zakonodavstvu to što radnici imaju neka ogromna prava: problem su nameti, porezi i doprinosi koje preduzetnici plaćaju državi. Svaki poslodavac može i sad da otkaže bez problema ugovor o radu na neodređeno vrijeme ukoliko radnik zaista ne radi svoj posao i ukoliko provede potrebnu proceduru. Prema tome, besmisleno je insistirati na tome da postojeći Zakon o radu onemogućuje poslodavcima da se riješe nekvalitetnih i bezobraznih radnika, to je potpuno netačno. S druge strane, nigdje u tzv. „reformskoj agendi“ ne vidimo da će doći do rasterećenja poreskih obaveza na rad. A to bi bili pravi, suštinski i realni podsticaji privredi. Takvih stvari nema zato što političari odbijaju da se smanje javni rashodi, odnosno da se smanje njihove privilegije, partijsko zapošljavanje i subvencionisanje javnih preduzeća i tajkuna. I to je ogoljena istina.

Ovdje se nadovezujemo na sljedeći momenat. Jasno je da su strani kreditori poslali ovdašnjim vlastima gotov set zakona koje ovdašnji parlamenti samo trebaju da usvoje i tako isfingiraju neku demokratiju i procedure. Naši vlastodršci su bez pogovora prihvatili da to sprovedu, i to iz dva osnovna razloga: prvo, jer im očajnički trebaju pare budući da su svojim neradom i javašlukom uništili javne finansije, i drugo, da bi glumatali kako, eto, nešto oni rade, reformišu i idu u Evropu. To su potpune gluposti. Oni ništa ne rade, nemaju viziju i gledaju kako da prežive dan za danom. S druge strane, kad pregovarate sa svojim povjeriocima i kad oni znaju da ste u izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji, vi onda morate biti svjesni da je to jedan proces u kojem nešto dajete i nešto dobijate. Naime, apsurdno je očekivati da će vaši povjerioci da sjednu sa vama za sto i da vam ponude najbolja rješenja za vas. Naprotiv, oni izlaze sa najboljim rješenjima za sebe, što je potpuno legitimno i racionalno. No, isto tako je legitimno i racionalno da i vi predstavite svoja rješenja i da potom pregovarate. Odgovorna, nova politika bi poručila stranim kreditorima da smo mi savršeno svjesni da moramo otplaćivati svoje obaveze, no da je preduslov realnog i dugoročnog vraćanja kredita razvoj domaće ekonomije, smanjenje uticaja politike na privredu, profesionalizacija javne uprave, jačanje vladavine prava i sprovođenje istinskih tržišnih reformi. Ovako, mi praktično imamo situaciju da naši strani kreditori daju zajmove našim političarima i tako ih podržavaju u njihovom uništenju ovog prostora, a da potom dođu preduzetnicima netajkunske provenijencije i radnicima i od njih traže povećanje novih nameta i uspostavljanje novih obaveza kako bi se ti zajmovi vraćali. Nova politika bi značila da se toj gospodi poruči da uopšte nije problem da ova zemlja, ako nema drugačijeg izlaza, ode i u bankrot pa da se onda vidi šta će uopšte da bude moguće da se vrati stranim kreditorima. Jer, ne možete neprestano pristajati na sistem ucjena i produžavanja agonije, jednom je potrebno stvari presjeći.

Sve u svemu, nesporno je da je potrebno izvršiti ozbiljne i bolne promjene kako bi se ovo društvo konačno upristojilo i kako bi privreda ozdravila. No, reforme nisu šminka ispod koje najodgovorniji za ovo trenutno stanje dobijaju i dalje mogućnost da zloupotrebljavaju javne budžete, a da građani i preduzetnici bivaju u sve lošijem položaju. Tržišna privreda znači da svi imaju slobodu da čine ono što žele i da privređuju onako kako žele, i mi moramo biti svjesni da je vrijeme samoupravnog socijalizma prošlost. No, tržišna privreda znači manje poreze, manje namete, veće slobode za građane, bilo da su oni preduzetnici bilo da su oni radnici. U tom pravcu treba usmjeravati reformske procese, odnosno potrebno je graditi dijalog poslodavaca i radnika koji bi izolovao državu kao bezobraznu beštiju koja crpi ekonomsku snagu ovoga društva. Radnici i poslodavci trebaju da prepoznaju trendove, da budu odgovorni prema sebi i svojoj budućnosti, te da shvate da su osuđeni jedni na druge i da zajedno mogu da mjenjaju sebe i društvo. Ovaj trenutak, iako bolan i neizvjestan, odlična je prilika da mi sami i zbog sebe, a ne zbog nekoga sa strane, napravimo dogovor kako želimo da gradimo ovu zemlju u budućnosti. Zato nam nisu potrebne nikakve kvazi-reformske agende, ovdje ima dovoljno pameti da sami prepoznamo da moramo smanjiti javnu potrošnju, da moramo rasteretiti privredu, da moramo ekonomski ojačati radnike i omogućiti im da se neprestano stručno usavršavaju kako bi imali konkurentniju radnu snagu. Za sve ovo nije potrebna intervencija države, nego realno sagledavanje svojih sopstvenih interesa kad su poslodavci i radnici u pitanju.