Iz svakodnevnih razgovora sa radnim kolegama, prijateljima, poznanicama i rodbinom saznao sam da većina tih ljudi, kao i ljudi koje oni poznaju, koriste često lijekove za smirenje. Studenti takođe koriste redovno ta ista sredstva i medikamente. Sve češće i đaci. Ljudi sa dobrim poslovima piju te tablete kako bi se izborili sa stresom koji uzrokuju brojne obaveze, neizbježna spletkarenja i svakodnevno podizanje planova. Ljudi sa lošim poslovima piju sredstva za smirenje jer imaju loše poslove, baš kao što ljudi bez bilo kakvog posla moraju konzumirati antistres pilule jer nemaju posao i primanja.

Tako, uočava se da je većina građana svakodnevno „na nečemu“. Nisam ljekar niti farmaceut, no mislim da ne može a da ne bude posljedica na mentalno stanje i zdravlje čovjeka činjenica da on godinama konzumira te lijekove za smirenje. Ljudi više uopšte ne pokušavaju da se suoče sa stresnim situacijama, da se izbore sa njima-odmah se poteže za tabletom. I to se više ne čini samo zbog stresa-ne možeš da spavaš, daj pilulu. Iznervira te komšija koji kosi travu poslije podne pa ne možeš da spavaš-pilula. Ćerka ti se vraća kasno naveče kući-tri pilule.

Lično, nikad nisam koristio ama baš nijedno takvo sredstvo. Istina, ne znači da sam nešto u pravu zbog toga-imam visok krvni pritisak, često sam nervozan, razgalamim se i noću prije spavanja volim da slušam hevi metal da bih malo izbacio negativnosti iz sebe. Vjerovatno sam naporan mnogima u svojoj okolini. No, ako pokušamo da posmatramo stvari na realan način, možemo doći do zaključka da je većina ljudi oko nas konstantno anestezirana, da ti ljudi gube uravnotežen odnos prema svojim emocijama, da ih nisu svjesni i da se polako ali sigurno pretvaraju u robote.

Zbog toga je i moguće da se posljednjih godina toliko gledaju te famozne rijaliti emisije: hodajući zombiji, postmoderni narkomani gledaju u te kutije i posmatraju te čudne ljude kojih je uvijek bilo i koji su se nekad zvali budalama i frikovima a danas starletama i starletanima, ne zato što su odjednom izgubili sve estetske i etičke kriterijume, nego zato što uglavnom uopšte nisu svjesni šta gledaju a sva ta drečavost, galama, halabuka i skandali ih drže budnima. Žive slike, bombardovanja skandaloznim naslovima u medijima, iskakanja pop-up prozora na monitorima sa uznemirujućim sadržajem-sve je to zapravo dio jedne scenografije koja čovjeku koji je konstantno na sedativima služi da bukvalno ne zaspi, da persistira u tom polusvjesnom stanju i vrši osnovne psihofizičke operacije poput kupovine, razgovora telefonom ili kupanja kučeta u kupatilu (koje se nekad zvalo kerom i obitavalo je u starim daskama sklepanoj nekoj buvari).

Imajući navedeno u vidu, kao pravnik sam pomalo u dilemi da li naše društvo uopšte i pravi neke posebne greške, jer je evidentno da nam mnogi ljudi uopšte nisu uračunljivi. Sedativima nakljukani ljudi piju kafe, gledaju vijesti, rijaliti zezanja, glasaju, idu u inspektorske kontrole. Šta oni, u takvom stanju, uopšte mogu da učine? Ti ljudi ulaze u kružne tokove svojim automobilima kao da se šetaju po plaži-čemu iznenađenja oko saobraćajnih nezgoda? Po meni, božemeprosti, i malo je tih nezgoda imajući to sve u vidu.

Prema tome, postoje neki problemi kojih, plašim se, sve manje ljudi uopšte i jeste svjesno. To je kao sa drugim bolestima zavisnosti-zavisnik, odnosno bolesnik, uopšte nije svjestan niti da je zavisnik niti da je bolesnik. Naše društvo posmatra sebe i spoljnji svijet i konstatuje da je taj svijet oko nas potpuno pošandrcao, da mu nema spasa i da je čudan.

A ja se zaustavljam sa pisanjem na ovom mjestu.