Jedan fenomen mi je bio izrazito upadljiv nakon što je Aleksandar Vučić postao ključna politička figura u Srbiji nakon formiranja vlade u 2012.godini, odnosno nakon što mu je popularnost počela rapidno da raste. Primjetio sam, naime, da njegove pristalice, kako one na portalima i društvenim mrežama (tzv. "botovi"), tako i njegovi stranački funkcioneri u svojim javnim nastupima, kao ključni argument u Vučićevu korist navode broj glasova koje SNS (čitaj: Vučić) dobija na izborima, odnosno broj procenata u anketama javnog mnjenja koji favorizuju lidera Srpske napredne stranke.

Taj trend u početku je bio i donekle razumljiv: Vučić se doimao kao čovjek koji je objavio rat tajkunima, te je bilo logično da insistira na širokoj podršci građana jer ne možete da idete u velike sukobe sa moćnim ljudima bez izrazite podrške javnosti. No, kako je vrijeme prolazilo postalo je jasno da je u pitanju nešto sasvim drugo. Zapravo, riječ je o fenomenu koji, koliko sam mogao da ispratim, niko nije previše analizirao. A radi se o sljedećem.
Kad god su pristalice SNS-a u bilo kakvoj političkoj raspravi sa svojim neistomišljenicima, oni će uvijek na kraju da potegnu kao ključni argument procente podrške koje Vučić uživa, odnosno rezultate anketa ispitivanja javnog mnjenja, kao i izbora na kojima Vučić ubjedljivo pobjeđuje. Šta god sa njima da pričate, u kojem god smjeru diskusija da se razvija, pristalice SNS-a će kao konačni dokaz kojim završavaju svaku raspravu potegnuti pitanje procenta podrške Vučiću. Poslije toga oni ne žele više da debatuju, njima jednostavno nije jasno šta tu dalje i ima da se razgovara.
Ova pojava, treba biti pošten, nije originalni izum Vučića i SNS-a. Na istu "argumentaciju" su se pozivali svi regionalni izborni pobjednici u jeku svoje popularnosti. Mi smo u većini, šta vi imate uopšte tu da pričate. Ne želim na ovom mjestu da trošim riječi i vrijeme na analize da li je i koliko to demokratski, da li takva praksa urušava stabilnost i nepristrasnost javnih institucija, koliko je sve to loše za dugoročni kontinuitet razvoja jednog društva i procesa u njemu. Nešto drugo mi je zanimljivije.
Naime, interesantna je ta iskrena i, rekao bih, djetinje nevina uvjerenost pristalica najjače stranke i partijskog ničeevskog supermena da je istina tamo gdje je većina. Većina glasova, većina ljudi, većina čega god. Ontološki posmatrano, na Balkanu pristalice supermena i partije koju supermen svojom milošću ustoličava na ključna mjesta upravljanja državom i društvom, zapravo istinu identifikuju sa matematičkom većinom, odnosno kvantitetom. A (političku) većinu možete dobiti na različite načine: uvjerenjem ljudi da ste vi pravi kandidat, kupovinom glasova, podmićivanjem, prijetnjama, manipulacijama, čime god. I što je većina ubjedljivija, kako überdemokrate vide stvari, to je istina istinitija i neprikosnovenija. Cinici bi rekli, i smrtonosnija.

Dakle, ako želite da ste u pravu, da imate neprikosnoveni oreol istine koji vas štiti u javnom djelovanju, a istina se kod Slovena izjednačuje sa pravdom (u ruskom jeziku riječ `pravda` znači istina), onda morate imati podršku većine, a neobično je važno, čak i nasušno potrebno, da ta većina neprestano raste. Odnosno, ako većina stagnira, ako se ne pomjera, onda to već nije dobro jer nema rasta a ako istina ne raste, onda je možebiti nesigurna u sebe i, sljedstveno, samu sebe može negirati.
Takva logika ima za posljedicu shvatanje da većina ima monopol nad istinom, a budući da je istina sama po sebi pravična, onda većina ima pravo i da čini...pa, zapravo, šta god želi da čini. Vox populi, vox dei. Pojedinac je od apsolutnog beznačaja jer on, sam po sebi, nema potencijal da bude istina, makar ne sve dok se tehnički ne klonira i ne napravi najmanje 50% + 1 na izborima. Jer, svaki akt većine je unaprijed proglašen pravičnim, odnosno većina kao spoljašnji nosilac istine i pravde kao apsolutnih kategorija ne može da bude u krivu.
Vratimo se sad Vučiću. On je, uostalom kao Tadić, Milošević ili Tito prije njega, simbol Istine, odnosno Pravde. I to zato jer je većina uz njega. On ima savršeni legitimitet, moć, uticaj. On je čovjek koji može sve. On mora sve da verifikuje, da se o svemu raspita, da svuda pogura gdje je stalo. Bez njega ne može ništa. Hoćete da zaposlite strinu u lokalni dom zdravlja u Grockoj, treba se konsultovati sa Vučićem, jer samo tako ćete znati da li je to pravedno. Odnosno, društvo zasnovano na istini koja je percipirana kao odraz matematičkog zbira i procenata, jednostavno mora iznova i iznova da provjerava istinitost i ispravnost svake odluke i htjenja. A tehnički je nemoguće izvesti da baš o svačijoj strini ili tetki organizujete referendum ili izbore, pa je daleko lakše konsultovati o tome jednog Vučića. Vučić će biti umoran zbog toga, zbog svih tih tetki i ujni kojima mora da se bavi, ali kao reprezent duha naroda, istorije i istine, on će da se žrtvuje, radiće po šesnaest i sedamnaest sati dnevno i riješiće strinu, baš kao i sve ostalo.
I sve je to savršeno logično i jasno, te u takvom matriksu drugačije i ne može da bude. Postoji samo jedan problem. Istina nije nužno tamo gdje je većina ljudi. Istina ne mora zapravo da bude u bilo kojem čovjeku koji danas egzistira.
To mnogi zaboravljaju, a posebno oni koji su na vlasti i oni koji su najviši u hijerarhiji te vlasti. Vučić je nesumnjivo danas najusamljeniji čovjek u Srbiji. On protiv većine ne može, jer ga ona održava na vlasti. A ta većina je bolno u krivu. Kad on želi, intimno možda i iskreno, da nešto uradi, popravi, promjeni, on prosto ne može da pojmi šta je realno istinito, a šta je opsjena kojom su ga prvi saradnici, drugi saradnici, medijski gurui, analitičari, novinari i svi mogući poltroni okružili. Shvatajući da postoji raskorak između onoga što mu govore i što jeste, ali nesposoban da uvidi šta jeste, Vučić kao i svi prije njega postaje paranoičan, uznemiren i hronično uvjeren da mu svi rade o glavi. Njemu je jedini izlaz da obezbjedi još više podrške, da dobije još više procenata, da pobjedi na još više izbora. On mora da radi još više, jer je to njegov fah, baš kao što je Boris Tadić morao da bude još ljepši svakim danom, jer je to bio njegov fah, baš kao što je Milošević morao da bude sve veći regionalni faktor, jer je to bio njegov fah. Potrebe vođe kao nosioca istine rastu, a njegovi najbliži poltroni i karijeristi svih boja, vrsta i miomirisa počinju da traže sljedećeg supermena. Jer, većina će se takođe u jednom trenutku uvjeriti da istina koju predstavlja i nije baš neka, te da treba nešto tu mjenjati da bi bilo bolje i zgodnije.
A najlakše je promjeniti nesrećnog supermena. Dok malo ko želi da uvidi da u društvu koje prihvata lažnu istinu, odnosno laž kao takvu za istinu, sve postaje iluzija, moral ne ustupa otvoreno mjestu nemoralu, nego je užasan baš zato što je amoralan a uvjeren u supremaciju svojih vrlina. Društvo ne samo da postaje tako zatrovano, ono je šizofreno, operisano od realnosti, operisano od (samo)spoznaje. Većina razara sve pred sobom, a manjina smatra da je dovoljno mrziti većinu da bi bila u pravu, odnosno da bi moralno sebe očistila. No, mržnja sama po sebi ne može biti i kvalitetom, odnosno ne možete na prostoj negaciji zla ili neistine doći do dobra ili istine, zato što negacije inače negativnih kategorija ne daju pozitivnu vrijednost, već samo prazninu, odnosno ništavilo (to je, inače, i razlog zbog čega su mnogi razočarani intelektualci i talentovane osobe kroz istoriju postajale žrtvama nihilizma).
To je razlog i zbog čega ovdje poslije pada nema ustajanja, zašto se ponavljaju iste greške, zašto se ne uči iz istorije. Ako su osnovna načela, odnosno arhe-principi nesporni, ako se ne razmišlja i ne promišlja dublje, ako se promjena u glavi svodi na promjenu frazeologije, onda tu nema napretka, onda je to sve pokušaj verbalnog upravljanja haosom osnovnih činilaca koji utiču na svijest i poimanje individue. Dakle, manipulacija.
A kakva korist od nje?