U teškim, smutnim i elementarnim etičkim principima lišenim vremenima običnom čovjeku koji pokušava da radi i živi od svog rada nameću se suštinska pitanja. Ta pitanja, koliko god proisticala iz svakodnevnih dilema i problematičnih situacija u kojima se čovjek nađe, ipak imaju svoj supstancijalni smisao i u osnovi od njihovog odgovora zavisi izbor čovjeka da li će da se odluči za Dobro ili Zlo.

Stvari su zapravo bolno prozaične i jednostavne. Čovjek koji negdje radi susreće se sa činjenicom da ima izbor da nešto radi ili da ništa ne radi. Raditi nešto kad imate već posao je veoma problematično, jer ako trošite vrijeme na rad onda nemate vremena za tračanja i podmetanja. Nemate vremena za kafe i dodvoravanja. 

S druge strane, ako radite onda bodete oči, smetate i postajete nepoželjni u svom radnom kolektivu. Bez socijalnih kontakata, koje je teško graditi ako pokušavate da pratite zadati ritam obaveza u danu koji ima, ipak, samo dvadeset i četiri časa, prije ili poslije ćete biti na udaru. Jer, vremena su teška, ljudi se na sve načine bore da taj neki posao zadrže, a vi smetate, kako god da okrenete. Smetate ako radite, smetate i ako ne radite. Svi svima smetaju, ovi koji rade ovima koji ne rade, ovi koji ne rade ovima koji bi nešto da naprave, i jedni i drugi onima koji su nezaposleni. 

U takvom koordinatnom sistemu u kojem naše društvo egzistira čovjek je čovjeku vuk, više nego ikad. Ljudi prave različite izbore i biraju različite oduške: neko pije, neko se drogira, neko se kurva, neko slika, neko radi ponešto od svega toga. Kad rad, poštenje i vjera u budućnost izgube svaki smisao, onda čovjek postane depresivna zvijer kojoj su potrebni spoljni šokovi da bi razbila monotoniju sive i sumorne svakodnevnice koja polagano ali sigurno ubija prvo ljudskost u čovjeku, a potom i bukvalno u biološkom smislu. 

I kako god da se sve čini ogavnim i beznadežnim, vječni principi ipak jesu odgovor. Na kraju se vazda ispostavi da će vas uništiti ili spasiti vaš rad, a da su veze, štele, podmetanja i sve što nema veze sa trudom, učenjem i kreacijom-stvari od sporednog značaja. Ili rezultat imate, ili ga nemate. Svi oni koji su preko reda ili preko noći došli do nečega nisu predugo uživali u trulim plodovima svoga izbora.

Ako proučite sudbine ovdašnjih političara, tajkuna i ostalih moćnika shvatite da je njihov rok u osnovi ograničen, da traju otprilike desetak godina i da ih onda ili zatvore, ili unište imetak ili im devastiraju porodice i zdravlje. Samo kontinuiran rad, stabilan sistem vrijednosti, čvrsti moralni principi-jesu preduslov stabilnosti i mentalnog zdravlja čovjeka. 

I zato je potrebno fokusirati se na ono što čovjek u datom trenutku radi. Od popovanja i djeljenja lekcija drugima nema vajde. Svako od nas čini što misli da treba. Iskustvo pokazuje da se rad na kraju uvijek isplati i da će svakog od nas pamtiti po njegovim djelima. Trošiti vrijeme, energiju, nerve i zdravlje na sporedne stvari je besmisleno i ne može donijeti bilo kakvog dobra. Želja za dominacijom nad drugima, potreba da čovjek insistira na sebi izvorište ima u strahovima, a strah je najveći kočničar čovjeka i bolest koja ga lišava širine. 

A potreba za širim pogledima, ljudima koji umiju da posmatraju stvari široko, nikad nije bila veća. I zato je valjano pokušati kroz učenje i samodisciplinu početi lišavati se svih tih sporednih stvari koje nam opterećuju ego i u biti nas limitiraju kao ljude i stvaraoce. Uprkos svemu i u inat teškim vremenima. Jer, vremena i jesu tako teška i zato se i čini da nema nikakve nade jer su se mnogi pomirili sa tim, jer su prihvatili da se bave posljedicama i da bivaju objektima delanja svojih strahova, sujeta i kompleksa kao limitirajućih faktora, umjesto da se fokusiraju na ono što je zbilja važno i od čega se čovjek podmlađuje, a to je kreacija i želja da se pravi promjena, ne na uštrb drugih, nego zarad ispunjavanja samog sebe i prirode koja čovjeka okružuje.