Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Ko je protjerao humor iz Republike Srpske?
Braćo Srbi i sestre Srpkinje iz Republike Srpske, vremena su ozbiljna i nije vrijeme za zajebanciju.
Ozbiljan je posao stvarati nezavisnu državu Republiku Srpsku, dok nam za vratom dahću Bošnjaci, Hrvati, Bosanci i ostali, ali i SAD, Njemačka, Vatikan, masoni, iluminati, islamski teroristi, građanski aktivisti, autošovinisti, pederi i .... (dopuni niz). Što bi rekli moji u Kalnoviku „Put ka nezavisnošću je popločan ozbiljnom deklaracijom o namjerama“.
Na tom putu potrebna nam je jaka i ozbiljna vlast, nacionalno jedinstvo, kolektivna paranoja, molitva i strah. Nema tu mjesta za zafrkanciju. Humor ukazuje na ono što je loše i one koji su loši u društvu, pomaže nam da neke stvari sagledamo na drugačini način, preispituju ideje i autoritete, relaksira napetost, razvija demokratiju i vraća osmijeh na lice. Ipak moramo imati na umu da sreća, radost, iskrenost vodi ka površnosti, popuštanju pažnje, sumnji što je danas za Republiku Srpsku i srpsko nacionalno biće pogubno.
I ekonomske reforme su ozbiljna stvar i sa njima nema zajebancije. Da bi reformski zakoni bili doneseni i provedeni, vlast mora biti racionalna i odlučna. Naša dužnost je da nezavisnost dočekamo sa BDP Lihtenštajna, produktivnošću Južne Koreje, izvozom Kine i valutom stabilnom kao u Švajcarskoj. Tu nema mjesta za šale i pošalice.
Sa opozicijom nema šale, to su izdajnici i plaćenici koji ne sve načine žele da unište Republiku Srpsku. Sa njima samo tvrdo i bez kompromisa. Ako ih shvatimo neozbiljno ostaćemo prazna ljuštura.
Ne smijemo se šprdati ni sa crkvom jer da nije pravoslavlja, svetosavlja i ćirilice, tih temelja srpskog bića, kako bi se razlikovali od Hrvata i Bošnjaka? Ako su nam temelji loši, kako će u Republici Srpskoj da bude kuća do kuće?
Sa Bosnom i Hercegovinom se ne šalimo, jer to je zemlja sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju, a šaliti se sa tim nije etički, hrišćanski i socijaldemokratski.
Ni sa narodom tj. Srbima nema zajebancije iz nekoliko razloga. Prije svega mi smo narod a ne pojedici, a sa narodom nema zezanja. Još od Otomanskog carstva mi smo izabrali „carstvo nebesko“ a ne zemaljsku duhovitost. Od tada do danas mi smo žrtve, a žrtvama nije do šale. Osim toga malo smo prijek narod i lako podežemo hladno i artiljerisko oružje kada nas neko zajebava ili mi mislimo da nas zajebava. Na kraju ne treba zanemariti ni lošu materijalnu situaciju, a gladnom narodu nije do satire.
Ne smijemo se šaliti ni sa marginalnim i manjinskim grupama jer bi to moglo da naljuti Evropsku uniju, Ujedinjene nacije, Svjetsku banku ili MMF, a koga je moliti za pare nije ga ljutiti.
Braćo Srbi i sestre Srpkinje nema više zezanja, zbog toga smo iz naših dnevnih novina, sa radija i televizija protjerali šale, pošalice, karikature, aforizme, stripove, satiru, jednom riječju humor.
