Gospođo Trbojević,

Evo dođoste  i vi na red da vam odgovorim pošto ste me prozvali u vašem posljednjem i pretposljednjem blogu. Pa da krenemo.

U blogu koji se zove “Tamo nema nas” opisujete me kao mladog i kao  sociologa, a nijedno od to dvoje nije tačno. Ja trošim 42 godinu i samo kod nas na Balkanu to se opaža kao mladost i nisam doktor sociologije već psihologije, ali to nije toliko ni važno. Ima mnogo važnijih stvari.

Prije svega žao mi je što sam vas rastužio onim što sam napisao u blogu “Srpska Banjaluka ili zaboravi ako možeš”, ali mislim da je uzrok vaše tuge prije svega nerazumijevanje moga teksta. U mom tekstu nigdje ne možete naći i jednu riječ o “nekim bezveznim Srbima” kojih je “došlo puno sa svih strana (pitanje je i jesu li Srbi), koji sada hoće da promijene lice ovoga grada, da od njega naprave nešto drugo – a ne bastion srećne prošlosti.” To nikada od mene to nećete čuti jer ja sam živio u Sarajevu, Beogradu i sada u Banjaluci, i znam kako je biti “novi kolač”. U tekstu sam jasno naveo da su za to krivci, 90-ih SDS, a danas SNSD, koji tako dejtonski temeljno broje krvna zrnca svemu i svakome.

Takođe, nije mi jasno od kud vam ideja da ja želim da budem političar, a pogotovo gradonačelnik Banjaluke, biće da je to neka vaša projekcija.

Što se tiče emisije “Pošteno” želim da pogledate emisiju od 64 minute vidjećete da spominjem Mostar, Jajce, Tešanj, Prijedor pa i Banjaluku u kontekstu etničkih torova u koje nas je sabila ideologija nacionalizma. Što se tiče Banjaluke u naselju u kojem ja živim znam samo za jedno dijete čiji su roditelji muslimani i koji su se iz Federacije doselili u Banjaluku zbog posla. Osim toga uskoro će rezultati popisa pa će se i ova nedoumica razriješiti.

Ali vratimo se na blog. Naravno da sam se bavio Banjalukom jer sam reagovao na tekst Rajka Vasića. Da li mislite da je normalno da se Sanski Most u kojem ste rođeni, Jajce u kojem ste odrastali i Sarajevo iz kojeg ste izbjegli proglase bošnjačkim ili hrvatskim gradovima? Jel može Sarajevo bez Emerika Bluma, a Mostar bez Alekse Šantića? Ne može! Za mene to nije normalno, kao što mi nije normalno da se Banjaluka definiše isključivo kao srpska.

Što se tiče Kurtćehajića i njegove smiješne konstatacije o entitetu 1 i 2 žao mi je što mu nisam oko izvadio, crijeva prosuo po studiju, bubreg odbio, samo da bi zadovoljio vas i javno mnjenje Republike Srpske. Praštajte ali i to je još dokaz da u meni ne “čuči” političar koji takve zicere ne propušta.

Priznajem da sam naivan ali bolje biti i takav nego nacionalista. Za vašu informaciju osjetio sam “čari” rata i u BiH i u Srbiji i nije mi žao zbog toga. Sada drugačije posmatram partizanske filmove, interpretiram patriotisko šupljiranje domaćih političara a i spoznao sam značanje “prvobitne akumulacije kapitala” na primjerima Roguljića, Mandića, Kovača, Dušanića i ostalih ratnih profitera.

Što se tiče vaše predstave o BiH kao klanici naroda, molim vas pronađite podatke o broju poginulih Francuza i Nijemaca u dva svjetska rata pa ćete vidjeti da to ne mora ništa ne znači. I da, Andrić jeste veliki pisac, ali nije jedini pisac koji je pisao o Bosni.

I na kraju gospođo Trbojević ja sam do 1992. godine završio sa pubertetom, idealima i ideologijama i već me hvata strah od impotencije.

U drugom blogu koji nazvaste “Ne okreći se sine ili kako zaboraviti!” vidim brinete se nad uhapšenim Srbima koji su počinili “navodni” zločin u Srebrenici, ali još više brinete zbog mladih, napucanih adrenalinom, polupismenih (ovdje sam se pronašao i stidim se toga) i zaštićenih (od koga i zašto?), srpskih sociologa i istoričara koji povodljive i jadne Srbe tjeraju da se “posipaju pepelom” i recimo priznaju da su pobili oko 33 000 bošnjačkih i hrvatskih civila.

Gopođo Trbojević, Srbi jesu od 1992. do 1995. godine pobili oko 33 000 bošnjačkih i hrvatskih civila. Njihova imena, kao i imena svih ostalih 100 000 poginulih u BiH, imate u “Bosanskoj knjizi mrtvih” od Mirsada Tokače. Osim ako vi nemate neke drugačije podatke i spiskove koje možete da nam ponudite. Ja ih do sada nisam našao.

Gospođo Trbojević nemoralno je ubistvo 33 000 ubijenih civila svaliti samo na pleća Srba koji su osuđeni u Hagu ili u domaćim sudovima. Oni to sami nisu mogli uraditi. Da biste pobili tolike muškarce, žene i djecu morate da imate:

• Ideologiju kojom ćete motivisati ljude da počine zločin, da podrže zločin i da sa njim mirno spavaju
• Medije koji će tu ideologiju širiti i promovisati
• Ljudstvo koje će sve to disciplinovano uraditi, građane koji će to mirno gledati i na kraju
• Tehniku koja će sve to zakopati u primarne, sekundarne i tercijarne grobnice.

Da bi ste za 4 godine rata srušili 534 džamije u Republici Srpskoj, još tragam za pouzdanim podatkom o porušenim katoličkim crkvama, nije dovoljno imati 1000 psihopata, kriminalaca, kukavica i fanatika, za to je potreban potreban sistem.

Nije valjda da vjerujete da su Ferhadiju srušili NN pirotehničari?

Nijemac Karl Jaspers u knjizi “Pitanje krivice” navodi 4 pojma krivice: krivično djelo, politička krivica, moralna krivica i metafizička krivica. Do političke krivice “dovode postupci zvaničnika i građana jedne države; zbog nje ja moram snositi posljedice postupaka države čijoj sam vlasti potčinjen, i u čijem se poretku odvija moje stvarno postojanje (utvrđena politička odgovornost). Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast”. Istovremeno metafizička krivica se zasniva na  “solidarnost među ljudima kao pripadnicima ljudskog roda koja svakog čini saodgovornim za svaku krivicu i nepravednost u svijetu, a posebno za zločine počinjene u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem. Ako ne uradim sve što je u mojoj moći da ih spriječim, i sâm sam dijelom kriv. Ako nisam založio svoj život da  spriječim ubistvo drugog, već sam stajao po strani, osjećam se krivim na način koji nije ni pravno, ni politički, ni moralno adekvatno pojmljiv.”

Zato je valjda Srđan Aleksić heroj, a Lukići, Došeni, Mrđe i ostali ratni zločinci.

Naravno da se ovoga Srbi trebaju da stide, kao i svaki drugi narod koji je takve stvari počinio.  Zbog političke i metafizičke krivice, jer je neko te civile ubijao u ime njih, dok su oni to više ili manje mirno posmatrali. I prije nego što me proglasite autošovinistom sjetite se da naše ratne zločince dočekujemo kao heroje, stavljamo ih na izborne liste, želimo da nazivamo studentske domove po njima.

To ne radi ni jedno pristojno društvo gospođo Trbojević?

Znači ovdje ne govorimo o uzrocima i povodima za rat u BiH, o tome koje je prvi počeo, već koje je i u ime koga pobio tih 33 000 civila.

Ovdje ne govorimo o Srbima u Prvom i Drugom svjetskom ratu, već o ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. Ovdje ne govorimo o stradanju Srba u Jadovnu, Jasenovcu, Prebilovcima, već o Prijedoru, Višegradu, Zvorniku, Srebrenici. Ovdje ne govorimo o zločinima nad Srbima u “Oluji”, “Silosu”, “Kazanima”.  O tome se svakodnevno i sasvim slobodno govori u Republici Srpskoj.

Ovdje govorimo o onome što se ignoriše u Republici Srpskoj, o zločinima nad civilima, koje su počinili srpski zločinci, pod srpskom zastavom i u ime srpskog naroda. Ovdje govorim o čišćenju vlastitog dvorišta zarad srećne i nove budućnosti naše djece i unuka.

Gospođo Trbojević kada govorim o našim zločincima i zločinima ja ni na koji način ne negiram i opravdavam zločine koji su počinjeni nad Srbima u sva tri rata tokom 20. vijeka. Ja samo naše zločine ne opravdavam njihovim zločinima!