Prijedlog Zakona o javnom redu i miru. Javnost u Republici Srpskoj, pogotovo ona u onlajn pakovanju, ona bliska poziciji a pogotovo ona konektovana na opoziciju, sa izrazitim kritikama je dočekala navedeni zakonski prijedlog. Isti ima ozbiljne mane, međutim glavni problem je u tome što su te njegove najveće mane, a u pitanju su članovi sedam i osam, već na pravnoj snazi, i to još od 2007. godine kad je usvojen aktuelni Zakon o javnom redu i miru. Navedeni zakonski članovi „u bocu“ su isti i u aktuelnom zakonskom dokumentu, kao i u Prijedlogu novog zakona. Osam godina se na to niko nije osvrtao, osam godina niko nije primjećivao da u pravnom sistemu Republike Srpske egzistira zakon koji krši brojne ustavne odredbe o slobodi govora, koji je u koliziji i sa pojedinim odredbama Krivičnog zakona RS. Svi smo se osvrnuli na taj zakon tek u trenutku kad je objavljeno da isti ugrožava slobodu izražavanja na internetu. Međutim, niko nije primjećivao da isti ugrožava slobodu izražavanja uopšte.

Tu je pravi problem. Ako imamo kvalitetno zakonsko rješenje, ako je ono u skladu s Ustavom i drugim pravnim aktima koji regulišu istu oblast, onda uopšte nije problem da se Zakon o javnom redu i miru primjenjuje i na društvene mreže, jer one i jesu dio javnog prostora. Ali, ako je sloboda izražavanja ugrožena u jednom segmentu javnog prostora, nemoguće je da na drugom dijelu ne bude. Kako očekivati da ono što je zabranjeno u novinama ne bude na tviteru. Nelogično.

Ajde sad da se malo osvrnemo da razlike između važećeg Zakona o javnom redu i miru i zakonskog prijedloga koji je podigao svu ovu prašinu.

Zakonskim rješenjem iz 2007. godine nije bila predviđena kazna zatvora. Ova kazna je predviđena uobičajeno u kaznenim zakonima (krivičnom i prekršajnom), mada je i u zakonima o javnom redu i miru zemalja regije (Srbija, Hrvatska) predviđena samo u izuzetno drastičnim slučajevima kršenja javnog reda i mira.

Razlika je i u članu 2-„Značenje izraza“. Razlika je da u prijedlogu novog zakona postoje stavovi 4, 5 i 6 koji otvaraju mogućnost proširenja pojma „javno mjesto“ (4) „Javno mjesto, u smislu ovog zakona, jeste i svako drugo mjesto na kojem je počinjen prekršaj, a posljedica je nastupila na javnom mjestu“. Dakle, jasno je da se ovim stavom 4. u članu 2. Prijedloga zakona otvara prostor da se društvene mreže, blogovi i portali tretiraju kao javno mjesto.

Sporni članovi 7 i 8. su zapravo postojali i u Zakonu o javnom redu i miru iz 2007. godine. Razlika je u tome što su Prijedlogom zakona sad pooštrene novčane kazne, a za član 8. je predviđena i mogućnost izricanja kazne zatvora do 30 dana.

Članom 7. se u oba zakonska rješenja vrijeđa sloboda govora i izražavanja, i to u sljedećem dijelu: „Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova, nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, kazniće se...“. Boldovani dio zapravo uvodi cenzuru u medije i javni život i sasvim sigurno da, primjera radi, Charlie Hebdo uz postojeće zakonsko rješenje ne bi mogao da postoji u Republici Srpskoj. Član 7. bi inače bio u direktnoj suprotnosti sa sljedećim ustavnim odredbama:

Član 25.

Zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja

Član 26.

Zajamčena je sloboda štampe i drugih sredstava javnog obavještavanja.

Slobodno je osnivanje novinskih i izdavačkih preduzeća, izdavanje novina i javno obavještavanje drugim sredstvima u skladu sa zakonom.

Cenzura štampe i drugih vidova javnog obavještavanja je zabranjena.

Sredstva javnog obavještavanja dužna su da blagovremeno, istinito i objektivno obavještavaju javnost.

Jamči se pravo na ispravku neistinitog obavještavanja kojim se povrđuje nečije pravo ili na zakonu zasnovani interes, kao i pravo na naknadu štete nastale na tom osnovu.

Član 27.

Naučno, kulturno i umjetničko stvaranje je slobodno.

Zajamčena je zaštita moralnih i imovinskih prava po osnovu naučnog, kulturnog, umjetničkog i drugog intelektualnog stvaralaštva.

Član 32.

Građani imaju pravo da javno iznose mišljenje o radu državnih organa i drugih organa i organizacija, da im podnose predstavke, peticije i prijedloge i da na njih dobiju odgovor.

Niko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time učinio krivično djelo.

S druge strane, pored kršenja ustavnih prava koja garantuju slobodu izražavanja, zakonodavac rješenjima iz oba zakona o javnom redu i miru sam sebi „upada u usta“ jer Krivični zakon RS poznaje krivično djelo „Povreda slobode izražavanja misli“ koje je u direktnoj koliziji sa članom 7 u oba zakona o javnom redu i miru:

Član 180.

(1) Ko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog istupanja, osnivanja ustanova javnog informisanja, slobodu štampe ili drugih sredstava javnog informisanja, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se i ko naredi ili sprovodi cenzuru, novinaru uskrati ili ograniči pristup informaciji ili slobodu obavještavanja, osim ako se ne radi o državnoj, vojnoj ili službenoj tajni.

Dakle, Zakonom o javnom redu i miru zakonodavac na mala vrata uvodi cenzuru, a istu zabranjuje Ustavom i Krivičnim zakonom RS. Problem sa cenzurom i ugrožavanjem slobode izražavanja je civilizacijske prirode, jer ako zabranimo građanima i medijima da se slobodno izražavaju, a da je jedina granica izražavanja definisana Ustavom i Krivičnim zakonom, onda stvaramo društvo neslobode i autokratije, a tu ne može biti kreativnosti i inovacije, odnosno takvo društvo će biti osuđeno na regres i zaostalost.

Član 8. u oba zakonska rješenja je nepotreban, jer drugi zakoni već štite etički i fizički integritet građanina. Tako, Zakon o zaštiti od klevete štiti već građanina od toga da se o njemu svjesno iznose neistinite tvrdnje koje vrijeđaju njegov ugled i čast.

Krivičnim zakonom Republike Srpske predviđena su krivična djela „Ugrožavanje sigurnosti“ i „Zlostavljanje, mučenje, i drugo neljudsko i ponižavajuće ponašanje“ koji precizno i u više nego dovoljnom stepenu štite lični integritet i sigurnost građanina. Prema tome, navedena odredba zakonskog prijedloga ne samo da je suštinski nepotrebna i besmislena, ona je i formalno nepotrebna jer su drastični oblici ugrožavanja nečije sigurnosti već inkriminisani Krivičnim zakonom u kojem su u svakom uređenom pravnom poretku navedena društveno najopasnija ponašanja a koja se štite pravnim sankcijama:

Zlostavljanje, mučenje i drugo neljudsko i ponižavajuće postupanje (Krivični zakon RS)

Član 168.

(1) Ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kazniće se zatvorom do dvije godine.

(2) Ko primjenom sile, prijetnje ili na drugi nedozvoljen način drugome nanese veliku bol ili teške patnje s ciljem da od njega ili nekog drugog lica dobije priznanje, iskaz ili obavještenje, ili da se on ili neko drugo lice zastraši ili nezakonito kazni ili to učini iz bilo kojeg drugog razloga zasnovanog na bilo kom obliku diskriminacije, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini službeno lice u vršenju službe, kazniće se za djelo iz stava 1. ovog člana zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a za djelo iz stava 2. ovog člana zatvorom od jedne do deset godina.

Ugrožavanje sigurnosti (Krivični zakon RS)

Član 169.

(1) Ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će njega ili njemu blisko lice lišiti života, teško tjelesno povrijediti, lišiti slobode ili oteti, ili nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom ili nekom drugom opšteopasnom radnjom ili sredstvom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema službenom licu u vezi sa vršenjem njegove funkcije, ili prema više lica, ili je učinjeno u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, učinilac će se kazniti zatvorom do tri godine.

Niko u javnosti Republike Srpske, niti autor ovog teksta, niti novinari, niti opozicija, niti pozicija - nije u principu imao pojma da ove odredbe postoje već osam godina u našem pravnom sistemu, da su one neustavne, da su nepotrebne i izlišne. Međutim, niko o tome nije pričao jer se nije digla „dževa“ oko toga. To dosta govori o svima nama. Kao društvo reagujemo samo na sitne provokacije, a dokaz tome je i da je kolumna juče objavljena baš na Frontalu čiji se autor ili dobro zezao ili ne zaslužuje bilo kakav komentar, podigla toliko prašine a da niko ne obraća pažnju na ozbiljne teme i procese. Svi samo ganjamo jeftinu zabavu. Kič i šund nisu rezervisani za tamo neki sitni puk, nego je nešto u čemu svi u principu učestvujemo. Javni diskurs je prepun isprofanisanih tema, a javnost očigledno uživa u tome. Agresivnost i osjetljivost na sopstvenu ličnost su uzeli nevjerovatnog maha, a što svjedoči o nekom ozbiljnom psihološkom fenomenu koji očigledno ima izvorište u činjenici da smo kao društvo predugo zatočenici siromaštva, materijalnog i prije svega duhovnog. Zato reagujemo na prvu, zato ne primjećujemo ono što je važno i zato je tako nepodnošljivo lako baciti nam kost oko koje ćemo da se glođemo sve dok nam ne bace neku drugu.

Da je drugačije, sporne zakonske odredbe bile bi primjećene još 2007.godine, tad bismo kao javnost digli glas, ali ne bi galamili, amandmanski bi djelovali na način da se sporne odredbe uklone, da one potrebne i pravno nesporne ostanu, i tako bismo na civilizovan način došli do kvalitetnog i primjenjivog zakonskog rješenja na korist cijelog društva i građana u njemu.

Napomena: Kopiranje i prenošenje sadržaja ovog bloga dozvoljeno je uz obavezan link prema izvoru i originalu.