„Ko grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem izazove osjećanje fizičke ugroženosti ili uznemirenosti građana, kazniće se novčanom kaznom od 200 KM do 800 KM ili kaznom zatvora do 30 dana“

Dva su sporna momenta u ovoj odredbi. Prvi se odnosi na sintagmu „grubo vrijeđanje drugog lica“. Riječ je, nesporno, o ograničavanju slobode govora. Republika Srpska već ima Zakon o zaštiti od klevete koji štiti ličnost građanina od neistinitog a svjesnog iznošenja neistina o nekome. Dalje, Krivičnim zakonom Republike Srpske predviđena su krivična djela „Ugrožavanje sigurnosti“ i „Zlostavljanje, mučenje, i drugo neljudsko i ponižavajuće ponašanje“ koji precizno i u više nego dovoljnom stepenu štite lični integritet i sigurnost građanina. Prema tome, navedena odredba zakonskog prijedloga ne samo da je suštinski nepotrebna i besmislena, ona je i formalno nepotrebna jer su drastični oblici ugrožavanja nečije sigurnosti već inkriminisani Krivičnim zakonom u kojem su u svakom uređenom pravnom poretku navedena društveno najopasnija ponašanja a koja se štite pravnim sankcijama.

Drugi sporni momenat jeste sintagma „osjećanje uznemirenosti građana“. Ovu sintagmu možete toliko proizvoljno i široko tumačiti, te bi se njena formulacija teško oduprijela zloupotrebama i u daleko kvalitetnijim pravosudnim sistemima od našeg. Zaista, šta je to osjećaj uznemirenosti? Kad se ko od nas i u kakvim situacijama uznemiri? Nekad vas ne uznemiri ni pet mrtvih oko vas, dok je nekad dovoljno da neko svirne sirenom i da poludite. Naravno, zakonodavac će ovu sintagmu braniti objašnjenjem da će se sudija voditi emotivnim stanjem normalnog čovjeka u nekoj situaciji, međutim i dalje je ta konstrukcija toliko široka i toliko proizvoljna da prosto bode oči koliko ta odredba može politički da se zloupotrebljava i koliko je jasno da je njena osnovna svrha ograničenje slobode govora, a na kojoj počiva moderna civilizacija kojoj, valjda, i mi težimo.

„Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom, izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemiravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, kazniće se novčanom kaznom od 100 KM do 300 KM“

Naravno, ova odredba sasvim jasno i otvoreno do kraja ograničava slobodu govora u Republici Srpskoj, a što je jedno od osnovnih načela našeg ustavnog uređenja. Navedeni zakonski prijedlog, a upravo navedena odredba izražava samu esenciju kompletno nakrivo nasađenog i „grdo rođenog“ zakonskog rješenja, u potpunosti je protivustavan i grubo krši čitav niz ustavnih odredaba, a u pitanju su sljedeća:

- Član 25. Ustava Republike Srpske, a koji jemči slobodu misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja;

- Član 26. Ustava, a koji jemči slobodu štampe, a ta sloboda je ugušena navedenim zakonskim prijedlogom jer ko će da tumači šta je to tekst nepristojnog sadržaja? Inače, ova sintagma u potpunosti legitimiše stav terorista iz „Islamske države“ jer su i oni pobili novinare u Parizu jer su ovi objavljivali nepristojne karikature. Jedina razlika u stavu našeg zakonodavca od stava ISIS-a što naš zakonodavac ne bi te novinare pobio po kratkom postupku, nego bi im po kratkom postupku oduzeo 300 KM.

- Član 27. Ustava koji štiti slobodu kulturnog i umjetničkog stvaranja: potpuno je jasno da umjetničkog i kulturnog stvaranja nema bez provokacije, a provokacija je po prirodi nepristojna. Dakle, naš zakonodavac smatra da je jedino prihvatljiva ona umjetnost koja odgovara paradigmi vlasti i mase, a čega se ne bi postidjeli niti najokorjeliji staljinisti;

- Član 32. stav 2. Ustava: „Niko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time učinio krivično djelo“ Ova ustavna odredba sad je u potpunoj koliziji sa navedenom odredbom iz zakonskog prijedloga, jer zakonsko rješenje direktno derogira ustavnu odredbu koja vama kao građanima garantuje pravo da kritikujete neku odluku državnog organa i da to činite javno, te da vam to niko ne smije uskratiti sve dok ne činite neko krivično djelo. Spornom odredbom iz zakonskog prijedloga sad se državnim organima daje za pravo da sankcionišu ponašanja građana i kad ista nisu krivično djelo, a ako im se samo učini da je neka kritika rada državnih organa nepristojna, uvredljiva ili prosto uznemirujuća.

Dakle, predmetno zakonsko rješenje koje je u fazi prijedloga u mnogo čemu je u gruboj koliziji sa ustavom kao najvišim pravnim aktom u našem pravnom sistemu i zato bi Ustavni sud, čak i ako se nađe 42 beskarakternih i civilizacijski i etički osakaćenih poslanika koji bi ovo izglasali u parlamentu, morao isti zakon momentalno da proglasi neustavnim i time ga zauvijek skloni iz našeg pravnog poretka. Ukoliko bi to zakonsko rješenje, na sramotu naše generacije, ipak zaživjelo, to bi onda značilo da mi kao društvo suspenzujemo slobodu govora, da onemogućujemo slobodu mišljenja, da slobodu kreacije vežemo za njenu prihvatljivost spram kriterijuma koje određuje vlast a ne krivični zakon i ustav, te da brišemo svaku civilizacijski razliku između nas i vjerskih i ideoloških terorista koji smatrajući da imaju jedini pravo da odlučuju šta drugi mogu da misle vrše stravične masakre širom svijeta.

Jer, ovaj zakonski prijedlog je upravo to: uvjerenje nekih čudnih ljudi da mogu da zabrane Misao i Riječ.