U javnom prostoru Republike Srpske počeli su da duvaju neki drugačiji vjetrovi, ma koliko oni još uvijek kvantitativno bili nejaki. Neke činjenice treba odmah jasno istaći:

-      Klasični mediji u Republici Srpskoj (štampa, televizija i radio) ne doprinose bilo kakvim realnim kvalitetom ozdravljenju društva

-      Klasični mediji u Srpskoj u potpunoj su funkciji vlasti na državnom, entitetskom ili opštinskom nivou, s jedne, međunarodnih krugova moći, s druge, i lokalnih i regionalnih tajkunskih krugova, s treće strane

-      Klasični mediji u Srpskoj planski ne dozvoljavaju otvaranje drugačijih tema od onih koje dominiraju dvadeset godina unazad, kao što smišljeno onemogućavaju prodiranje u javnost novih lica, kao i svih onih koji ne prihvataju paradigmu nametnutu od strane politike, tajkuna i međunarodnog faktora

Sve to za posljedicu ima činjenicu da se svi oni koji i dalje pokušavaju da misle svojom glavom i koji ne pristaju da stanje svijesti izmjene tradicionalnim narkoticima i modernim medijskim opijatima koje karakterišu kič, šund i sveopšta perverzija i izobličavanje etike, estetike i logike, kad žele da zaista pročitaju nešto više ne listaju novine niti gledaju televiziju, nego, u konkretnom primjeru javnosti Republike Srpske, prije odu da pročitaju šta su objavili Rajko Vasić i Slobodan Vasković koji, svako iz svog ugla i svako iz svog motiva, u svoje lično ime iznose svoje lične stavove, svidjeli se oni nekome ili ne.

Možda bi bilo nekad interesantno da neko vičniji medijima i javnosti analizira kako su dvojica blogera potpuno deklasirali medijsku scenu Republike Srpske, jer su čitaniji od bilo kog novinara na ovom prostoru. No, nešto drugo je na ovom mjestu indikativnije. Naime, upravo su Vasković i Vasić donedavno učestvovali i intenzivno potpaljivali navijačku atmosferu kad je javni prostor Srpske u pitanju i nisu bili jedini, jer su mnogi, uključujući i autora ovog teksta, zapravo svjesno ili nesvjesno politiku i javni prostor doživljavali kao jednu utakmicu čiji je cilj da jedni pobjede, drugi izgube, da drugi zamjene prve, da se oslobađa energija niskih strasti, bez neke posebne odgovornosti prema bilo čemu, a još manje s vizijom o budućnosti.

Vjerovatno je bila riječ o tome da smo mi generalno jedno neiživljeno društvo, u svakom pogledu. Bitno je bilo „hljeba i igara“, tražio se spektakl, tražili su se najbolji klovnovi i iluzionisti u našem cirkusu apsurda. Političke stranke, nevladine organizacije i mediji su se svojski trudili da nam te klovnove i iluzioniste ponude, a mi smo pljeskali, birali ih, hvalili i kudili. No, terevenci je jednom morao doći kraj, a otrežnjenje, koliko god ono bilo bolno, mora doći.

Cijela suština priče jeste da je svakom društvu, pa i ovom našem, potreban koncept razvoja, a da je taj koncept i strategija njegove implementacije u budućnosti zapravo determinisan nekim ključnim vrijednostima u društvu. U ovom trenutku teško je reći koje su to vrijednosti koje nas kao društvo karakterišu, kakav je to civilizacijski okvir koji prihvatamo i, sljedstveno, kakav model razvoja prihvatamo i da li ga uopšte imamo. To su ključne teme i čini se da sve više mislećih ljudi kod nas to počinje da uočava. A bez svijesti o tim fenomenima potpuno je nevažno da li je danas na vlasti Dodik ili Bosić, jer će sutra na vlasti biti Bosić ili Dodik, baš kao što su juče i prekjuče na vlasti bili Čavić, Ivanić, Plavšić, Karadžić, Đuro Pucar Stari ili kogod. Jer, na vlasti je uvijek neko od nas takav kakvi smo.

U tom smislu raduje da su upravo pomenuti Vasić i Vasković svojim posljednjim tekstovima zapravo otvorili prostor promišljanju o suštinskim temama, a ne kurtisanju i murtisanju. To je novi kvalitet i to svakako treba pozdraviti, jer je novi kvalitet nekako uvijek deficitarna roba na ovom prostoru.

Prema tome, bilo bi sjajno da se manemo navijačkih cirkuskih prepucavanja i da zbilja pokušamo da dođemo do dva ili tri koncepta za narednih trideset godina. To je zadatak koji danas imamo pred sobom. Nije uopšte problem da još dvadeset godina provedemo u sitnim pakostima, inaćenjima i tračarenjima, budući da smo kao nacija pokazali već da smo svjetski šampioni u trošenju vremena i generacija na gluposti. A ako uspijemo da stvari pomjerimo s mrtve tačke, ako se zaista profilišu dva ili tri koherentna programa razvoja ove zemlje i ako ti programi budu zdrava konkurencija i korektivi jedni drugima, onda će sva personalna pitanja sama po sebi da odu u drugi plan, institucije će da zažive, a cijelo društvo će da pređe na civilizacijski viši nivo.