Nakon jučerašnje izjave Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da "javno mnijenje u RS mora da bude stabilno i pozitivno, a ne depresivno" odlučio sam da napišem jedan takav tekst.

Svanulo je crveno, plavo, bijelo jutro u Republici Srpskoj.

Zubato sunce nam je došlo sa istoka. Pravo iz pravoslavne majčice Rusije, preskačući Bugarsku i Rumuniju koje ga nisu uspjele blokirati kao što su blokirale “Južni tok”. Pahulje pokušavaju da se spuste na političku, instituacionalno i bezbjedonosno stabilnu zemlju Republiku Srpsku, ali putari, koje ništa ne može iznenaditi, ih hvataju još u vazduhu i tako čine našu Rebuliku prohodnom i privlačnom za saobraćaj i strane investicije.

Sa “Jutarnjim programom” najgledanijeg javnog servisa budi se i javno mnijenje Republike Srpske. Ono je pospano, musavo i raščupano, ali nakon što sa tri prsta obriše odvratne građanske krmelje ono postaje stabilno i pozitivno. Skrušena molitva, post i poneki antidepresiv prazničnu euforiju čine još vidljivijom.

Uz jutarnju kafu citiraju se naši pisci Ivo Andrić i Meša Selimović, haški pritvorenici, čitaju se hipertekstovi hiperaktivnog Rajka Vasića, analize profesora Kecamnovića i izjave Emira Kusturice, jer to je najbolji način da se očuva kulturna baština i afirmiše identitet Republike Srpske. Bolji i od jutarnje fiskulture.

Posla ima, samo ko hoće da radi, pogotovo na crno. Ne isplati se nervirati gazdu, zato se sindikalno i ne udružujemo. Jer kad ode gazda i firmu sa njim sahrane. Ali tako je sa svim porodičnim firmama u svijetu, pa i kod nas.

Naši sportisti su vođeni idejom važno je neučestvovati u reprezentaciji BiH i to ih čini jačima, boljima i uspješnijima od ostalih.

Muževi tuku žene, koje opet tuku njihovu djecu, ali ne zato što se ne vole, već što je to dio naše tradicije. A Milivojević je rekao da se tradicionalne srpske vrijednosti najbolje “usađuju” neposredno i otvorenim dlanom po guzi. Omladina ustaje nešto kasnije jer je bezbjedonosna situacija u Republici Srpskoj takva da mogu da ostaju do kasno u gradu.

Tradicionalna srpska porodica se sastoji od tri generacije, ne zato što njihovi očevi tj. djedovi imaju minimalna i najredovnija primanja, već zato što je porodica osnovna ćelija svetosavlja. Djedovi unucima pričaju o mračnom periodu socijalizma, cenzuri i odsustvu demokratije i Jugoslaviji kao “tamnici naroda”, dok se se s koljena na koljeno prenose krediti, krvna osveta, predizborna obećanja, ali i obuća i odjeća.

Dok sat vremena prelistavamo novine uz cijeđenje kisele vode ili kafe u kafiću punom bezbrižne, bezidejne i besposlene omladine, svjesni smo da naše novinarstvo afirmiše pozitivne vrijednosti u Republici Srpskoj. Starlete i crna hronika postaju potpuno nevažni dok čitamo da je trener karatea (te plemenite vještine), istovremeno i prvostepeno osuđeni na 21 godinu zatvora zbog ratnog zločina u Čarakovu, Velimir Đurić proglašen za najbolje sportistu grada Prijedora.

Naše školstvo je dobro. Ono ne “srlja” u budućnost, jer živjeti u prošlosti je mnogo ljepše i dostojanstvenije. Naše zdravstvo će biti savremeno, pogotovo u budućnosti. Mi cijenimo pojedinca, ali on je ništa bez stabilne skupštinske većine.

O nezaposlenosti, korupciji i kriminalu se mnogo ne priča, ne zato što je to “tabu”, već zato što toga nema u našim sudovima, a ako nema u sudovima nema ni u tužilaštvima, policiji, zatvorima pa ni u društvu u cjelini.

Narod jeste ljut ali to je zbog toga što ne zna šta da obuče za doček Nove godine i što na Trgu Krajine neće, pored “Balkan ekspresa” i “Banjalučkih trubača”, kao i u poslednje tri godine, pjevati Maja Tatić.

I kada sunce zađe u Evropskoj uniji, nastupiće mrak. Ali mi se toga ne plašimo. U našim toplim i ponegdje od poplava vlažnim domovima odgledaćemo “Dnevnik 2”. To će nam vratiti osmijeh na lice i optimizam. Bićemo ljuti što nismo ruska gubernija, ali ćemo biti zadovoljni što smo Pijemont srpstva i što nismo Federacija BiH.

Zabavljaće nas domaće zvijezde iz Srbije, jer Drina nikad nije bila granica, već hidropotencijal ili vrsta cigareta, i zvaćemo humanitarne brojeve, ne zato što nam je budžet slab, već samo zato što smo humani i ništa više.

Mi smo snalažljiv narod. Duplo smo snalažljiviji u odnosu na sindikalnu potrošačku korpu. Jasno nam je da je ovaj život samo politička, instituacionalno i bezbjedonosna stabilna odskočna daska za carstvo nebesko. Kad propadne Bobar banka, šta da očekuje običan čovjek.

Poništili smo druge pa zašto ne bismo i sebe da bi postali Republika Srpska, jer ona je sve a mi smo ništa.
Zato se i radujemo 2015. godini!!!