Država je ključni uzročnik bolesti domaće privrede. Ona omogućuje, što direktno što indirektno, da nesolventni privredni subjeti poput malignih ćelija „zaraze“ zdravo tkivo naše ekonomije. Recept je sljedeći.

Postoji nesolventno preduzeće, najčešće je ono u formi društva sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.). To privredno društvo postalo je nesolventno, odnosno došlo je u stanje da ne može da redovno izmiruje svoje obaveze prema povjeriocima, zato što nije poslovalo na profitabilan način. Odnosno, jednostavno rečeno, rashodi preduzeća su premašili prihode.  Nad tim nesolventnim preduzećem bi po pravilu trebalo u što kraćem roku otvoriti stečajni postupak, i to iz dva osnovna razloga:

a)     Radi zaštite potraživanja povjerilaca

b)    Radi poslovne sigurnosti drugih preduzeća koja bi eventualno ušla u poslovn-materijalni odnos sa nesolventnim preduzećem

Stečajni postupak se pokreće na zahtjev povjerilaca koji ne mogu na drugi način da namire svoja potraživanja prema nesolventnom privrednom društvu. Zakon o stečajnom postupku navodi da se stečajni postupak otvara prema platežno nesposobnom dužniku, a da se po pravilu smatra da je dužnik platežno nesposoban ukoliko 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele obaveze. Iako taj kriterijum nije baš najjasniji (na primjer, nije jasno da li dužnik treba da izmiruje sve svoje dospjele obaveze ili samo neke), opet je kad se ima realnost našeg privrednog života očigledno da trenutno van stečajnog postupka egzistira ogroman broj privrednih društava iako bi ona po svim mjerilima, pravnim, finansijskim i poslovnim, morala poodavno da budu u stečaju.

Ta nesolventna preduzeća, dakle, posluju iako nisu u stanju da izmiruju svoje obaveze. Tako, nesolventno preduzeće „ABC“ d.o.o. naručuje robu od do tad solventnih „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. „ABC“ d.o.o. radi sa tom robom, i to najčešće tako što je fakturiše nekom povezanom licu koje je solventno i kojem nije blokiran načun. Nakon toga, to povezano lice „JKL“ d.o.o. prodaje tu robu a novac završava kod vlasnika „ABC“ d.o.o. Bitno je naglasiti da je „JKL“ d.o.o. povezano lice sa „ABC“ d.o.o. ne u smislu povezanosti prema kriterijima Zakona o stečaju, a kad je moguće pobijati takve pravne radnje od strane povjerilaca a između ova dva pravna lica, nego je povezano zakonski neproblematičnim i nevidljivim vezama.

„ABC“ d.o.o. ne plaća u dogovorenom roku svojim dobavljačima, „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. Ukoliko je „ABC“ d.o.o. naručilo znatnu količinu robe od tih svojih dobavljača, ili ukoliko ti dobavljači posluju sa više preduzeća sličnih „ABC“ d.o.o, onda će i „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. uskoro neumitno da postanu nesolventna, jer neće moći da „iščupaju“ novac od „ABC“ d.o.o. Čak i kad ova dva privredna društva na sudu dobiju „ABC“ d.o.o. to im nije od nikakve vajde, jer „ABC“ d.o.o. nema nikakvu imovinu na sebi, a njegov vlasnik odgovara za obaveze do visine uloga koji je unio u svoj d.o.o. (a što i jeste smisao društva sa ograničenom odgovornošću).

Nakon što sudska presuda protiv „ABC“ d.o.o. postane pravosnažna i izvršna, te kad se nije i dalje moguće naplatiti od „ABC“ d.o.o. jer nema imovine podobne za izvršenje povjerilaca, onda bi se po pravilu trebao pokrenuti stečajni postupak. Međutim, kakva vajda za „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. od toga? Čak i da „ABC“ d.o.o. ima neke sitne imovine, „DEF“ d.o.o. i „GHI“. d.o.o. možda se ne bi naplatili, jer moguće da postoji neko preduzeće koje je ispred njih u naplatnom redu. Takođe, ono što je nesporno, je i da se u stečaju prvo naplaćuju troškovi samog stečajnog postupka, a potom radnici stečajnog dužnika. Takođe, ukoliko nekim čudom „ABC“ d.o.o. ima neku nepokretnu imovinu na sebi koju bi bilo moguće prodati i tako makar djelimično namiriti povjerioce, a da ona već poodavno nije prodata nekom drugom, onda na toj nekretnini, po pravilu, postoji hipoteka banaka i Poreske uprave RS, jer „ABC“ d.o.o. nije zezalo samo svoje dobavljače, nego i državu i banke, i to tako što se bez jakih kolaterala zaduživalo na sve strane, a nekretnitnu daleko manje vrijednosti od ukupnog zaduženja kod države i banaka davalo kao zalogu za sve te kredite. Tako da se „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. nikako ne mogu naplatiti niti iz tog izvora imovine stečajnog dužnika.

A na sve to, kao šlag na tortu, dolazi činjenica da „DEF“ d.o.o, kao predlagač otvaranja stečajnog postupka, po Zakonu o stečajnom postupku mora prethodno da predujmi troškove stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o. i tako praktično dođe u situaciju da ponovo izdvaja svoj novac kad je „ABC“ d.o.o. u pitanju-a da ne dobije ništa zauzvrat. I, logično, „DEF“ d.o.o. odustaje od pokretanja stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o., baš kao što to čini i „GHI“ d.o.o. i svi ostali povjerioci-privredna društva, jer prosto ne žele da se dodatno „zavale“ sa „ABC“ d.o.o.

Tako „ABC“ d.o.o. nastavlja da neokrznuto djeluje i dalje, ostaje dužno drugim preduzećima, a dalje ta preduzeća počinju da prate model „ABC“ d.o.o, htjela-ne htjela, te i ona počinju da neplaćaju svoje dobavljače. Maligni tumor neplaćanja se širi svjetlosnom brzinom, te uskoro cijeli organizam privrede oboljeva, i to sa veoma malo nade u ozdravljenje.

Ko bi mogao i trebao da sasječe ove maligne pojave u samom početku? Poreska uprava RS i Uprava za indirektno oporezivanje BiH, jasno. Ove javne institucije imaju podatke o imovini, potraživanjima, obavezama i (in)solventnosti privrednih društava, te bi upravo one morale da budu te koje na vrijeme podnose prijedloge za otvaranje stečajnih postupaka nad nesolventnim preduzećima. Na kraju krajeva, za razliku od povjerilaca-preduzeća, ove institucije imaju sve neophodne resurse za takvo nešto, odnosno one imaju i dovoljno pravnika i ekonomista koji bi trebalo da znaju kako se štite potraživanja tih institucija, odnosno same države, imaju koliko-toliko precizne podatke o imovini dužnika (po službenoj dužnosti) i, na kraju krajeva, mogu sebi priuštiti da predujme troškove stečajnog postupka. Dakle, mogu sve ono što obični povjerioci ne mogu.

Međutim, Poreska uprava RS i UIO BiH se veoma rijetko odlučuju na takav korak. One do beskraja tolerišu nesolventne i najčešće nesavjesne dužnike, te se izuzetno rijetko odlučuju da ih pošalju u stečaj. Zašto? Pa zato što su svjesne da se neće bogznakoliko naplatiti u tom stečaju (procjene su da se tek oko 10% dugovanja Poreske uprave RS naplati u stečajnim postupcima). Međutim, to je licemjerno pokriće jer je pravo pitanje zbog čega su ove institucije uopšte dozvolile da prema njima nastanu toliko visoki dugovi poreskih obveznika-preduzeća? Zašto na vrijeme nisu sjekle stvari u korjenu? Zašto na vrijeme nisu reagovale, spriječile ne samo oštećenje javnih finansija, nego i čitavu pomenutu zarazu privrednog sistema? Ako pogledamo spisak najvećih dužnika PDV-a prema UIO BiH (dužnici preko 25.000 KM dugovanja po osnovu neplaćenog PDV-a), bode oči činjenica da se od ukupno 88 privrednih subjekata koji su dužni prema UIO BiH više od milion KM stečajni postupak vodi samo u njih devet, a što znači da država otvoreno toleriše činjenicu da postoje privredni paraziti/virusi koji svakodnevno uništavaju zdravo tkivo kako privrede, tako i društva u cjelini. Jer, 88 najvećih (milionskih) dužnika prema UIO BiH ukupno duguju 214.486.439,70 KM, odnosno gotovo dvije stotine i petnaest miliona konvertibilnih maraka, dok je to samo dio dužnika, budući da je pomenutih 88, da je ukupno 2.089 dužnika PDV-a većih od 25.000 KM i ko zna koliko još onih koji duguju manje od 25.000 KM.

Što se dugovanja preduzeća prema Poreskoj upravi Republike Srpske tiče, ona samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa iznose 680 miliona KM, a što je ravno trećini planiranih ukupnih prihoda u budžetu Republike Srpske za 2015. godinu.  Dakle, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa preduzeća u Srpskoj duguju trećinu budžetskih prihoda, a ta cifra bi bila još tragičnija kad bi se u nju ubrojali neplaćeni porezi po ostalim osnovama.

I šta sad država radi? Ona ne pokreće prijedloge za pokretanje stečaja u očigledno nesolventnim preduzećima. Time ta preduzeća ostaju da žive na papiru, iako su praktično mrtva. Međutim, ti privredni bolesnici svaki mjesec dodatno prave dug prema državi, radnicima i dobavljačima jer oni i dalje ne uplaćuju niti mogu da uplaćuju svoje obaveze. Dug se gomila, zaraza nesolventnosti se širi, privreda je svaki mjesec suočena sa sve većom dubiozom. Realno zarađenog novca u zemlji je sve manje a budžetski minusi se pokrivaju svakomjesečnim zaduživanjem u inostranstvu.

Država ne želi da inicira pokretanje stečajnih postupaka u nesolventnim preduzećima jer, koliko god ta privredna društva bila nesolventna, njima ipak svaki mjesec nešto „legne“ na račun, koliko-toliko, od ovog i onog. Logika poreskih institucija je da se one prve naplaćuju na bankovnim računima preduzeća, te da im je pametnije tako čekati da im nešto „kapne“, nego da iniciraju stečaje u kojima se neće namiriti ni za „ič“. Ali, kao što je već naglašeno, takva logika je pogubna jer su mjesečni deficiti koje zaražena preduzeća prave daleko veći nego slučajni prihodi koji im legnu na račun.

Najveći gubitnici u ovim igrama bez granica između nesolventnih privrednih dužnika i države svakako i nesporno su poreski obveznici, korisnici socijalnih fondova (Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja), kao i radnici koji rade u tim propalim preduzećima. Ovima posljednjima se ne uplaćuju mjesecima i godinama porezi i doprinosi, a država se pravi mutava, dozvoljava nesolventnim preduzećima da takva praksa traje do u nedogled, pri čemu ne želi javno da prizna da ti radnici neće imati uplaćene doprinose kad im bude zaračunavata penzija, odnosno da će se u svom poznom dobu naći u nebranom grođžu zahvaljujući bezobrazluku državnih institucija i svojih poslodavaca. Država se navodno brine o pravima takvih radnika tako što kroz Zakon o poreskom postupku ne dozvoljava odjavu plaćanja poreza i doprinosa za radnike prema kojima postoji dug poslodavca po tom osnovu, međutim to je licemjerno pravilo jer kakva korist od fantomskih dugovanja poslodavca prema radniku po osnovu poreza i doprinosa kad je jasno da takva dugovanja nikad neće biti izmirena.

Jedino ispravno rješenje jeste podvući crtu, zaustaviti praksu odgađanja neizbježnog, provesti stečaj u svim nesolventnim preduzećima, istražiti veze između povezanih pravnih lica, pobijati pravne radnje dužnika kojima su oštetili svoje povjerioce, napraviti multilateralne kompenzacije tamo gdje je moguće, i naposlijetku likvidirati sve ono što je trulo. Bolje da u zemlji imamo i samo 1.000 preduzeća ako ona posluju po zakonu, nego da se gađamo fiktivnim brojkama da bismo lagali sami sebe. S druge strane, država ne treba da se petlja u privrednu aktivnost, treba da smanji svoju ulogu, procedure, troškove, poreze i broj zaposlenih u javnom sektoru, a da se ozbiljno bavi kršenjem zakona od strane privrednih i drugih subjekata, odnosno da štiti mehanizme slobodnog poslovanja.

Produžavanje trenutnog stanja nije put ka ozdravljenju, nego produbljivanje agonije koja će za posljedicu zaista imati da odavde ode sve što vrijedi i da se više nikad ne vrati.

Kome to odgovara?