Milko Grmuša
Diplomirani pravnik, specijalizuje se u oblasti poslovnog prava. Radi u Novomatic grupaciji u BiH. Publicista i kolumnista. Autor publikacije "Novi koncept Republike Srpske"Milko Grmuša
Smrtna presuda bogatstvu
Naše društvo suočeno je s cijelim nizom teških problema. Svako od nas bi mogao da identifikuje, s punim pravom uostalom, po nekoliko ogromnih nevolja koje nas kao zajednicu koče. No, mislim da je naša najveća tragedija, odnosno najjasniji pokazatelj dubine bijede i beznađa u kojima se nalazimo zapravo nevjerovanje u samu mogućnost da neko zaradi značajan novac poštenim radom.
Takav stav dalje implicira da ne postoji pošten rad, odnosno da ako i postoji-on nikako ne može rezultirati ozbiljnijim novcem. Bogatstvo se kod nas uvijek veže za prevaru, kriminal, politiku. I takvo rezonovanje ima svoju prilično snažnu argumentaciju: zaista, najveći broj bogataša na ovom prostoru i nije došao do imetka poštenim radom, zalaganjem, znanjem, talentom, disciplinom, požrtvovanjem.
No, problem je izuzetno složen. Ako odbijemo mogućnost da neko može postati bogat mimo prevare, laži i pljačke, ako ne vjerujemo da je moguće zaista na pošten način steći bogatstvo, onda smo osuđeni na vječnu zavist, mržnju i siromaštvo. Iz prostog razloga što tako usitnjavamo svoje duše. Naša percepcija postaje sitna, upravo kao i naše duše. Sitni ljudi, sitne pare. Na sitno se dajemo, na sitno radimo, za sitno se prodajemo. Naša kultura i religija stigmatizuju štednju, rad, materijalno bogatstvo kao đavolje podvale, a za vrlinu se proglašava neimaština i nerad.
Oni koji u ovom društvu samo na osnovu svoga rada i sposobnosti dođu do ozbiljnijeg novca bivaju prinuđeni da odu odavde. Ili će ih inače očekivati metak, ili reket, ili konstantan osjećaj krivice što imaš dok živiš u okruženju koje nema. A ti sam ništa nisi odgovoran za to. Tako će oni najčestitiji, najsposobniji i najkreativniji da sami odu odavde. Jer, društvo je već izgradilo mehanizme samoodbrane koji prisiljavaju one koji odudaraju od prosjeka, koji se ne prepuštaju apatiji, koji ne traže krivce za svoje probleme u drugima. Ti mehanizmi naposlijetku za posljedicu imaju izolaciju a potom i deportaciju onih drugačijih.
I to nije ništa novo. To se ovdje dešava decenijama i vjekovima. Naše društvo je institucionalizovalo tu mržnju prema imetku i odricanju. A opet, baš ti koji najviše propovjedaju protiv materijalnog blagostanja i štednje jesu oni koji nekako baš i nisu protiv skupljanja materijalnog. Ne sopstvenim angažmanom, nego uzimanjem od drugih. Kojima se popuje da materijalno ne valja.
Dakle, ako osudimo ideju progresa kao bezbožnu i đavolju, ako umjesto inoviranja kao glavni princip preuzmemo uravnilovku, onda baš i ne možemo da očekujemo nekakve bitne promjene usljed nekakvih izbora ili zbog promjene nosilaca vlasti. Jer, nije problem samo u ljudima, problem je u obrascima ponašanja i vrijednostima.
A mene te vrijednosti nekako najviše brinu.