Nije bilo moguće pronaći niti jednu domaću političku stranku koja bi za vrijeme predizborne kampanje i po završetku samih izbora ponudila konzervativno-libertarijanski recept za goruće probleme u društvu. Ponuda partija, njihovih i marketinških savjetnika i ideologa, ali i intelektualaca, ljudi iz sfere medija, kao i akademskog kruga, odavno se svodi na populističko-ljevičarsku frazeologiju koja se u osnovi sastoji od intervencionističkog pristupa ekonomiji a što znači snažno uplitanje države u sferu ekonomije. U tom smislu nije bilo i nema razlike između, primjera radi, SDS-a i Socijalističke partije jer obje partije zagovaraju snažnu ulogu izvršne vlasti u ekonomskim procesima, odnosno obje partije smatraju da je upravo centralna vlast glavni generator i inicijator ključnih privrednih aktivnosti.

Konzervativno-libertarijanski odgovor bi se sastojao u snažnom insistiranju na sasvim drugačijem pristupu: dakle, potrebno je da se centralna vlast, odnosno država/entitet/opština sklone iz privrede, te da se isključivo bave obezbjeđivanjem mehanizama vladavine prava. Dakle, libertarijanski metod znači da država obezbjeđuje vladavinu prava a bez koje nije moguće efikasno i pravično štititi pojedinca u njegovoj fizičkoj, duhovnoj i materijalnoj sferi, odnosno što znači da je zadatak države da štiti slobodu građanina, njegove intelektualne plodove i njegovu imovinu u materijalnom smislu.

S druge strane, država se sklanja od privrede time što ekonomsku inicijativu prepušta građanima. Takođe, takva država smanjuje fiskalno opterećenje nad građanima i privredom, prosto zato što smanjuje broj svojih uloga, odnosno smanjuje broj zaposlenih u administraciji, baš kao što smanjuje i broj upravnih procedura za koje su birokrate zadužene. Sljedstveno, tako se linearno smanjuje i mogućnost zloupotreba u upravnom sistemu, odnosno na najbezbolniji mogući način se smanjuje stepen korupcije u privredi i društvu.

Libertarijanski odgovor je uvijek što manje države. Država je pokazala koliko je (ne)sposobna. Država nije riješila niti jedno važno pitanje po građane. Država kod nas služi jedino za uhljebljenje partijskih aparatčika. Libertarijanci stoga insistiraju na afirmaciji privatne inicijative, jačanju neformalnih veza građana unutar društva, jačanjucivilnog naspram javnog sektora.

Libertarijanski odgovor za problem socijalnih fondova jeste privatizacija istih. Ljudi ne bi bili prisiljeni da uplaćuju svoj zarađeni novac javnim penzionim, zdravstvenim i ostalim socijalnim fondovima a da zauzvrat, kad steknu uslove za refudiranje od strane tih fondova, ostanu praznih šaka. Građani trebaju imati mogućnost slobodnog izbora šta da rade sa svojim novcem i svojom platom. Problem socijalno ugroženih građana ne rješava se opterećenjem privrede i zaposlenih, nego privatizacijom nekog ozbiljnog resursa koji je još uvijek u državnoj svojini, polaganjem dobijenog novca u neki ozbiljan fond koji ima decenijsku i vjekovnu istoriju pouzdanog poslovanja i ubiranjem kamata/dividendi od tog kapitala i davanjem novca onima zbilja najugroženijima. S druge strane, niko ne sprečava one koji imaju novca da budu solidarni i sami osnivaju fondove za pomoć ugroženima, baš kao što je to slučaj u cijelom civilizovanom svijetu. Naravno da se izdvajanja u takve svrhe oslobađaju poreza i prirodno je da se fiskalnom politikom koja favorizuje socijalne transfere može itekako uticati na opredjeljenje onih koji novac imaju da dio istog koriste za pomaganje onih koji ga nemaju.

No, ne treba biti licemjer: nikad neće biti moguće potpuno iskorjeniti siromaštvo. Država ne može dekretom da iskorijeni siromašne. Ono što je sigurno: trenutni model socijalne brige o materijalno najugroženijim građanima ne funkcioniše. Trenutni sistem zapravo od većine građana pravi socijalne slučajeve. Ne treba gajiti iluzije: kapitalistički model ima svoje manjkavosti, no čovjek ništa efikasnije niti pravičnije od kapitalizma nije smislio.

Stoga, konzervativno-libertarijanski odgovor bi bio i da se potrebno manuti velikih priča, da je moguće jedino praviti male ali sigurne korake naprijed, da je potrebno obezbjediti slobodno tržište, vladavinu prava i zaštiti privatnu imovinu, te da je jedino dugoročno rješenje stvaranje ambijenta i preduslova za jačanje preduzetničkog mentaliteta, štedljivosti i opredjeljenosti građana ka investiranju u budućnost a ne trošenju i trenutnim zadovoljstvima.

Konzervativci i libertarijanci, po prirodi stvari i po svojim životnim načelima, generalno se gnušaju mase i populizma. Oni ne vole buku i parole. Oni nisu oduševljene pristalice demokratije, ali poštuju njene mehanizme. Njihova ključna ideja jeste da je čovjek slobodno biće u svojoj ukupnosti, te da niko nema pravo da limitira niti ugrožava njegovu slobodu, odnosno da je jedina granica čovjekove slobode zapravo sloboda drugog čovjeka. U tom smislu, niti jedna odluka većine (demokratsko načelo) ne smije zadirati u slobodu pojedinca, odnosno u njegova prirodna i neprikosnovena prava. A ta njegova prava, opet, ne smiju ugrožavati prirodna prava drugih ljudi. Prost, a tako nedostižan princip. No, to ne znači da njemu ne treba uvijek i na svakom mjestu težiti, naprotiv: smisao čovjekovog ovozemaljskog bivstva i jeste da neprekidno teži tom svetom načelu.

Da li imamo makar i zametak libertarijansko-konzervativne stranke u našem društvu? Nemamo. Da li postoji potreba za njom? Itekako, i to nasušna. Kad će se ona onda pojaviti? To je, prirodno, stvar odluke svakog od nas.