Predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović izjavio je na marginama susreta Trilateralne komisije u Beogradu da je privredi Balkana potreban elektro-šok u vidu investicija EU u infrastrukturne projekte na zapadnom Balkanu koji bi sljedstveno indukovali ekonomski rast u ostalim privrednim granama, ojačali mala i srednja preduzeća, zaposlili ljude i tako smanjili socijalne tenzije koje su ogroman problem ne samo po političku stabilnost zapadnog Balkana, nego i po ukupnu bezbjednosnu i geopolitičku stabilnost same EU.

Đukanovićeva neizrečena a opet jasna teza jeste da zemlje zapadnog Balkana klize usljed materijalnog siromaštva građana u fazu opasnih socijalnih tenzija koje mogu imati nesagljedive i nekontrolisane posljedice po cijeli region, a da takvo stanje mogu veoma lako iskoristiti i drugi geopolitički igrači, Rusija i Turska prije svih. Stoga je poruka višedecenijskog suverenog i nesporno prozapadnog crnogorskog lidera da EU i Sjedinjene Države moraju uložiti svježi kapital u regiju ukoliko žele da u njoj sačuvaju svoj primarni uticaj. Odnosno, Đukanović kao najpragmatičniji lider u regiji poručuje da priča o EU integracijama više, sama po sebi, nije dovoljna da bi na njoj prozapadni političari u regiji mogli da dobijaju izbore, već da su osiromašeni građani ipak željniji nečega konkretnijega i opipljivijega.

Zato Đukanović poručuje Vašingtonu i Briselu: dajte nam pare, tapšanje po ramenima više nije dovoljno. No, upravo u takvoj ideji leži jedan ozbiljan problem. Naime, balkanskim političarima nije pametno dati novac jer su oni redom korumpirani. A čak i ako nisu korumpirani svi pojedinačno, to jesu njihova neposredna okruženja. Dakle, čak i da SAD i Njemačka, prije svih, imaju viška para (a nemaju) da ih u ogromnim količinama puštaju na zapadni Balkan, taj novac ne bi išao na razvojne projekte u ovoj regiji (jer ih nema), nego bi se uhodanim korupcionim putevima slio u privatne džepove lokalnih moćnika. Uostalom, kao i svaki put do sada kad su međunarodne donacije i krediti bili u pitanju.

Na kraju krajeva, zbog čega na ovom prostoru nema zdravih stranih investicija? Nedavno sam prisustvovao jednom razgovoru sa uglednim advokatom iz oblasti bankarskog prava koji je govorio da su mu predstavnici jedne finansijski moćne arapske kompanije govorili da su oni živo zainteresovani da kupuju vodu iz BiH budući da su njihova istraživanja pokazala da je ta voda jedna od najzdravijih u svijetu. Dakle, VODA. Da ne idemo dalje. Međutim, zašto ti ljudi ne dolaze? Pa zato što više ne znaju kome sve trebaju da daju mito. Prosto, zapadni Balkan izbjegavaju i stranci i naši ljudi iz dijaspore kad je investiranje u pitanju samo zbog toga što ovdje vlada hronična korupcija, nefunkcionisanje vladavine prava i hroma i nesposobna partitokratija ugnježdena u upravni sistem svih zemalja u regiji a koja korjene vuče još iz komunističkih vremena a čiji su glavni kadrovi listom školovani na tajno-policijskim sjemeništima.

Ako nema striktne vladavine prava u nekoj zemlji onda je svaki zdrav kapital tu apsolutno nesiguran, odnosno niko neće rizikovati da izgubi svoj novac u pravno nesređenom okruženju. Na kraju krajeva, pravni poredak i nije ništa drugo nego institucionalizovani mehanizam zaštite ličnosti u njenoj duhovnoj, fizičkoj i materijalnoj sferi. Ako pravni poredak ne funkcioniše, to znači da građanin nije siguran, nije zaštićen. A u takvom jednom stanju stvari prosto nije moguće očekivati da će taj nesigurni pojedinac da ozbiljno posluje u takvoj necivilizovanoj sredini.

S druge strane, ukoliko bi se u zemljama zapadnog Balkana implementirali fundamentalni obrasci vladavine prava, odnosno ukoliko bi sloboda i imovina građana bile istinski garantovane i zaštićene, onda nikakvi `elektro-šokovi` sa strane i ne bi bili toliko potrebni. Odnosno, postojao bi unutrašnji (kakav-takav) investicioni potencijal a same zemlje zapadnog Balkana bi se onda prateći osnovnu ekonomsko-tržišnu logiku počele ekonomski integrisati i stvarati jedinstveni ekonomski prostor, odnosno jedinstveno tržište nalik onom u EU. Tad bi bilo realno moguće podići privrednu aktivnost, omogućiti cirkulaciju ljudi, robe i kapitala u zemljama zapadnog Balkana koje još nisu postale članicama EU (a i neće skoro), odnosno podići na viši nivo ukupni ekonomsku, socijalnu, političku i uopšte društvenu stabilnost.

U takvom razvoju događaja sve zemlje zapadnog Balkana razvijale bi se na prirodan i jedino dugoročno funkcionalan način. Samo tako bi došlo do zrelog razvoja demokratskih institucija, podizanja opšte kulture, pismenosti i emancipacije građana, naroda i zemalja. U takvom sljedu događaja dugoročno niko sa strane ne bi mogao tako lako da manipuliše ovim prostorom, baš kao što ni građani zapadnog Balkana ne bi bili ovce za šišanje svojim političkim elitama.

Nije teško pogoditi da upravo tim političkim elitama i onima od kojih te iste političke elite sad traže elektro-šokove ne odgovara opisani mehanizam razvoja društva. I zato je danas, isto kao i prije stotinu godina, potrebna alternativno razmišljanje i stvaranje drugačijih principa razvoja ovog prostora a koji neće biti bazirani na kolektivizmu, nego na individualizmu, ne na supremaciji partije, klase, religije ili nacije, nego na neprikosnovenosti pojedinca i njegovih prava i sloboda, ne na pokoravanju stranim silama na istoku i zapadu, nego na suverenoj volji građana koji žive na ovom prostoru, ne na dominaciji jednih nad drugima na Balkanu, nego na uzajamnom poštovanju i saradnji svih balkanskih naroda.

A u takvoj budućnosti i za takve principe nema mjesta za istrošene balkanske političare i njihove mentore sa strane koji su ih stvorili i održali sve ove godine i decenije.