Najlakša stvar je copy-paste. Svjedoci toga smo kad je riječ o novinarstvu, politici, nauci, kulturi. Zašto su nam mediji dosadni, zašto više niko ne čita novine i portale, zašto političari i stranke sliče jedni drugima kao jaje jajetu? Pa zato što se sve svodi na kopiranje, odnosno na recikliranje istih ideja i koncepata.

Čovjek danas nema razloga da kupuje više od jednih dnevnih novina: 95% vijesti je identično u svim medijima, uključujući i portale koji su trebali da budu zanimljiviji i interaktivniji. Isto tako, ne treba čitati programe različitih političkih partija: pročitajte jedan, partijski programi svih stranaka su identični. Zašto je to tako? Pa zato što nema mnogo razmišljanja kod nas: nekolicina zbilja razmišlja, dok svi ostali samo koriste već kreirane misli i ideje.

Iako volimo da mislimo o sebi da smo nešto posebno kreativni i originalni, stvarnost nas grubo demantuje u tom pogledu. Bilo da je riječ o našim materijalnim ili intelektualnim proizvodima, oni su u najvećem broju slučajeva samo kopije. Sva ta gomila kopija, replika i klonova proizvela je jednu opštu apatiju u društvu, odnosno naše društvo, koje istini za volju u tom smislu nije nikakav izuzetak, ima ogromnih problema u stvaranju novih vrijednosti, proizvoda i ideja. Iz tog razloga svi prosto vape za nekom novom energijom i intelektualnim stimulansima, no novih ideja kao da uopšte nema niti na vidiku.

Zato treba jasno reći i priznati: originalnost košta, a i treba da košta. Ne može se samo krasti i uzimati od drugih. Gdje to sve vodi? Ukradenim doktoratima, programima, idejama, čak i nazivima stranaka i udruženja? Krađa ne može da bude dugog daha, jer kad sve ukradete onda više ništa ne preostane za uzeti.

Šta je meni kao čitaocu zanimljivo, primjera radi, na jednom portalu? Dnevne vijesti nisu sigurno, jer ću ih čuti na radiju dok dođem na posao. Dakle, čitaću onaj portal koji ima dovoljno originalnih i kvalitetnih kolumni i individualnih stavova koje ne mogu da pronađem na drugim mjestima. Koji politički program bi me zaintrigirao? Onaj koji nije sačinjen samo od opštih mjesta, frazeologije i demagogije, nego onaj koji nudi drugačija i svježa rješenja za nagomilane probleme. Koju knjigu domaćeg pisca bih pročitao? Pa onu koja nije pisana da bi njen pisac imao o čemu da govori na dosadnim skupovima, već koja je pisana kao izraz krika duše autora koja ište da izrazi svoju ugroženu individualnost i samobitnost.

Prema tome, vraćamo se na izvjestan način zanatskom konceptu proizvodnje, bilo da je riječ o materijalnim ili pak intelektualno-duhovnim dobrima. Masovna proizvodnja jeste jeftinija, jeste čak i racionalnija, ali je nepobitno dosadnija, estetski i etički siromašnija i dugoročno osuđena na propast. Original i unikat će uvijek biti na cijeni jer čovjek nije satkan kao robot i u prirodi mu je da traži vazda nešto novo, odnosno da kvari ustaljene matrice.

Stoga, dolazi ponovo vrijeme kad će istinski stvaraoci biti na cijeni i u ovom našem društvu. Zapravo, to vrijeme je već došlo jer je siromaštvo izazvano odsustvom novih ideja postalo nesnošljivo. Neće proći niti dvije godine a u Republici Srpskoj će se izdvojiti nekoliko intelektualnih tačaka u sferama medija, politike i kulture koje će generisati jedan novi koordinantni vrijednosni sistem sposoban da ponudi drugačija rješenja od ovih postojećih. Na kraju krajeva, to je i logičan slijed događaja budući da stanje prosperiteta samo u sebi generiše klice krize, baš kao što i kriza sama u sebi stvara zametke rješenja.