*Kolumna napisana 2011. godine

Jedna od osnovnih grešaka, nastala kao rezultat nevještog vođenja nedovoljno definisane nacionalne politike od strane poprilično nekompetentne srpske nacionalne elite, jeste potpuno nepotreban i tragičan sukob sa Bošnjacima. Srbi i Bošnjaci jesu narodi koji imaju isto porijeklo, a koje su vremenom podjelile različite vjeroispovjesti, kulture i tradicije proistekle iz tih različitih religija, loš strateški potez Srpske pravoslavne crkve koja je kod svjetovnih vlasti lobirala da samo pravoslavci mogu biti Srbima, zbog čega se iz srpskog nacionalnog korpusa automatski izbrisao svaki, do tada, Srbin katolik, Srbin musliman i Srbin neke druge vjeroispovjesti ili ateista. U istoriji je ostalo upamćeno da je upravo dio ovih Srba, a koje je SPC izbrisala iz srpskog nacionalnog korpusa zbog toga što nisu bili pod njenom vjerskom jurisdikcijom, izmanipulisan od određenih centara moći i zadojen mržnjom prema onome što su i sami, zloupotrebljen kako bi činio najgora zvjerstva upravo prema-Srbima.

Srbi veoma često prave ozbiljne greške u tretiranju Bošnjaka. Neki Srbi smatraju da Bošnjaci uopšte nisu narod, nego samo vjerska grupa-muslimani. Neki Srbi, pak, smatraju da Bošnjaci nisu ni to-oni su (Bošnjaci, prim.aut.) konvertiti, preletači, prebjezi najgore vrste, koji nisu stabilni povodom bilo čega. Dalje, postoje i Srbi koji Bošnjake, istina, smatraju narodom, ali kao nekim polovičnim, takoreći jučerašnjim. U principu, kakva god varijanta u odnosu Srba prema Bošnjacima bila, ona je previše opterećena opet nespornim faktom da Srbi i Bošnjaci imaju isto porijeklo. Zapravo, kao politički relativno nedavno uspostavljeni narodi, koje je različita vjera odvukla sa istog puta kojim su se prije kretali, i Bošnjaci i Srbi često jedni druge posmatraju sa naočarima čija je prizma previše potcjenjivački obojena.

U prethodnom pasusu jedan momenat je neobično važan za nastavak i suštinu ovog teksta. Srbi i Bošnjaci zbilja jesu poprilično nezreli narodi u političkom smislu. I to nije otkrivanje tople vode-još su poodavno najviđeniji srpski mislioci i političari primjetili da se konkretno Srbi prečesto u političkim, nacionalnim i državnim stvarima vode emocijom, dok u takvim poslovima mjesta emociji prosto nema, ili ima veoma malo. Vođenje emocijama, niskim strastima i pobudama, a umjesto staloženog korišćenja razuma, često je Bošnjake i Srbe dovodilo u teške probleme. Ljudi kod kojih prevlađuje emocija nasuprot raciju i inače jesu povodljivi i njima je lako manipulisati.

A kad imate čitave takve narode, odnosno kolektivitete kod kojih prevlađuje iracionalno spram racionalnog, e tad ozbiljnim sistemima i centrima moći na raspolaganju stoje čitave mase koje je lako preobratiti u horde koje će međusobno da se poubijaju zarad interesa tih moćnika. 

Još nešto je veoma bitno. Budući da su se relativno kasno nacionalno emancipovali, Srbi, a pogotovo Bošnjaci, imaju neku vrstu kompleksa u vezi svog identiteta. Oni stalno kukaju da im neko "ugrožava identitet". A kad ih pitate šta to tačno predstavlja njihov identite, koje su to njihove vrijednosti koje ih razlikuju od drugih-tu ćete teško dobiti jedinstven odgovor, ma da pitate i najumnije među njima. Čovjek nesiguran u sebe veoma je potencijalno opasan, kako po sebe, tako i po svoju okolinu. A pogotovo su opasni narodi koji su nesigurni u sebe. A opet, sve je to razumljivo-ponavljam, Bošnjaci i Srbi kasno su se nacionalno emancipovali, pa je i prirodno da nisu stekli punu sigurnost u svoj identitet, kulturu i vrijednosti. Ovo zadnje posebno je zanimljivo, budući da Srbi i Bošnjaci, i ne samo oni, imaju zajedničku istoriju, te su njihova kultura, jezik, mnoštvo običaja, vrijednosti i svega ostaloga-zapravo isprepleteni.

Sve to često dovodi do konfuzije, ne samo strance koje sve to zbunjuje, nego i same te narode. Oni kojima je bio cilj da manipulišu Srbima i Bošnjacima znali su da je najbolje da igraju na tu kartu-da uvjere i jedne i druge da je osnova njihovog identiteta upravo suprotna od identiteta onih drugih, te da se moraju potpuno razlikovati od njih, ukoliko žele da imaju svoj sopstveni identitet. To objašnjava zašto se jedan te isti jezik na ovim prostorima zove različitim imenima. Prosto, zbog nesigurnosti u sebe, kompleksa, narodi ne žele da priznaju da pričaju bilo kojim drugim jezikom sem tog svoga, koji se zove po njima. Naravno, Amerikanci se ne osjećaju manje Amerikancima zato što ne pričaju američki, no engleski, i nemaju problem sa tim nimalo. Ali, Amerikanci su sigurni u sebe. Ovi ovdašnji narodi nisu sigurni u sebe i smatraju da će upravo biti pokoreni i da će izgubiti identitet ukoliko priznaju da pričaju jezikom naroda koji drže za neprijateljski. A taj narod uopšte ne doprinosi rješavanju cijele te zbrke, jer konkretno Srbi, čijim jezikom pričaju i ostali ovdašnji narodi, uključujući i Bošnjake, imaju istu poentu: hej, ako pričate srpski, onda ste Srbi. I ima da slušate nas, koji smo uvijek bili Srbi, a vi ste papci, pa ste se jednom odmakli od nas.

Svakako, ukoliko bismo se odmakli malo od nas, te zamislili da se na Balkanu nalaze tamo neki indijanci, bilo bi nam smješno kako su oni nezreli i primitivni. Ali, problem je u tome što smo mi sami indijanci.  

Mnoge Srbe često buni to što neki narod ne mora da ima tradiciju postojanja dugu vijekovima. Bošnjaci, pak, budući da sa Srbima imaju isto porijeklo i isti mentalni sklop, misle isto. I zato se njihova intelektualna elita slomi od tog posla da dokaže kako, eto, Bošnjaci imaju istoriju staru tri miliona godina. Oni su stalno u nekoj potrazi za tragovima svog identiteta. E sad, Bošnjaci i Srbi prave strašnu grešku iz svog neznanja: nije vam potrebna vjekovna istorija da biste bili narod, odnosno da biste imali svoj posebni nacionalni status. To uopšte nije potrebno. Da biste bili narod, vi morate da imate grupu ljudi, kolektivitet, koji imaju zajedničku svijest da pripadaju istom narodu, odnosno da imaju isto porijeklo, istoriju, kulturu, vrijednosti. Dakle, to je to. To je sasvim dovoljno da imate narod. Samosvjest. Samo se to traži.

Ovo često nisu shvatali ili nisu želili da shvate oni narodi iz čijeg je sastava formiran neki drugi narod. Oni nisu mogli da prihvate da je moguće da neko ima isto biološko porijeklo, ali da se sasvim drugačije osjeća, da ima drugačije vrijednosti i percepciju o samom sebi.  Vi danas možete da nađete nekog Mađara koji u sebi ima najmanje one genetske strukture koja je zajednička većini Mađara, ali to, samo po sebi, ništa ne mora da znači-taj čovjek može biti veliki mađarski patriota, prosto zato što je to njegov stav, stvar njegove percepcije. I niko nema pravo da mu to pravo odriče. Opet, mnogi narodi su nastali od drugih naroda, što je i logično: bilo da potpuno vjerujete u biblijski slijed događaja, bilo da ste pristalica Darvinove teorije-složićete se da je u početku bilo nekoliko ljudi, da su se oni potom množili, te tako dalje diferencirali. Znači-nije bilo nekih "arhe-naroda",  koji su postojali oduvijek, već su se narodi stvarali i razvijali vremenom. Dakle, kad pričamo o narodima, govorimo o dinamičkim, a ne statičkim kategorijama. I zato uopšte nije čudno što se narodi neprestano pojavljuju, i tu nema ništa sporno. Dakle, Bošnjaci, poput svih ostalih, mogu istorijski da se pojave u nekom trenutku ukoliko postoje ljudi koji se osjećaju na isti način. I to ne može niko da im negira.

Vratimo se sad u realni prostor i vrijeme. Srbi i Bošnjaci danas nisu u dobrim odnosima. A nisu u dobrim odnosima jer su mnogo ratovali u prošlosti jedni protiv drugih. Gore sam pisao o razlozima tih sukoba-ubijali su se, jer su mislili da će ubijanjem pokazati da su različiti jedni od drugih, a razlika jednih od drugih, kako su mislili, jeste bila osnova njihovog (krhkog) identiteta. Posebno osjetljivi po tom pitanju, logično, bili su i jesu Bošnjaci, budući da ih je manje nego Srba, te zato što su drugačije vjere, koja je manjinska u Evropi. Insistiranjem na svojim razlikama oni su pokušavali da se sačuvaju od asimilacije, što je u neku ruku logično, ali teško da je dugoročno u korelaciji sa postavljenim ciljem.

Srbi i Bošnjaci moraju da se dogovore.  Oni moraju da krenu ispočetka. Oni moraju da priznaju sami sebi da imaju isto porijeklo, istu istoriju, previše sličnosti. Ali, i da danas nisu jedno. Oni moraju da poštuju jedni druge, te da pojme da i jedni i drugi imaju svoje legitimne interese. Srbi moraju prestati da osporavaju bošnjački identitet, a Bošnjacima bi bilo pametno da prestanu da vještački kreiraju sopstvenu prošlost, drugačiju od one zbiljske. Prošlost i sadašnjost ne smiju da budu smetnja budućnosti. 

Srpsko-bošnjački dogovor imao bi brojne pozitivne implikacije i po Bošnjake i po Srbe. Bosna i Hercegovina bi postala stabilna država, sastavljena po mjeri svih njenih naroda, a Srbi i Bošnjaci, što je i logično s obzirom na njihovu brojnost i kulturno nasljeđe koje su dali Bosni, ključno bi oblikovali njenu suštinu i sadržaj. Srbija bi riješila svaki eventualni problem oko Raške. Srbi i Bošnjaci u Crnoj Gori bi bili ključni politički faktor, koji bi determinisao budućnost ove zemlje. Zapravo, Srbi i Bošnjaci zajedničkim političkim nastupom postali bi ključni politički faktor u cijelom ovom dijelu Evrope. A to bi bilo nešto, za razliku od velikog NIŠTA što su danas i jedni i drugi, koliko god mislili da to nije tako.

Tad bi pregovori sa velikim svjetskim silama dobili potpuno novu dimenziju. Zajednički srpsko-bošnjački nastup na velikoj sceni  značio bi da ova dva naroda mogu, primjera radi, Evropskoj uniji da praktično pokažu kako različite vjere, narodi koji su do juče ratovali-mogu da grade priču koja je zasnovana na partnerskim odnosima, inspirisanim uzajamnim poštovanjem. Narodi opterećeni prošlošću mogli bi da daju primjer kako se radi za budućnost. Mrtvima bi se odala počast, a politika bi počela da se bavi djecom i da radi za one koji dolaze.

Zapravo, Bošnjaci i Srbi zbilja jesu upućeni jedni na druge. Čak i da zaboravimo sve ovo što je napisano u ovom tekstu samo kad se osvrnemo na ekonomske parametre postaje jasno da ovaj prostor predstavlja jedinstvenu privrednu cjelinu. Srbi i Bošnjaci i danas posluju međusobno. Stoga, nacionalne elite oba naroda moraju prestati da vode dosadašnje politike jedni prema drugima. Ako Bošnjaci misle da će im biti bolje ako je Srbima gore, i obrnuto-teško se varaju. Svijet se kreće u tom pravcu da će budućnost i Srba i Bošnjaka biti veoma neizvjesna ukoliko oni ne naprave strateški dogovor.

A ako postojeće nacionalne elite to ne prepoznaju, onda i nisu elite. A umjesto njih treba izgraditi one zbiljske elite, koje prepoznaju dugoročne interese svojih naroda.