U Beogradu se prekjuče na fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija desio prvorazredni skandal. No, prije samog puštanja drona sa zastavom velike Albanije i svih pratećih dešavanja desio se jedan znatno veći i sramotniji incident: država Srbija je na najljigaviji način pogazila svoje i dostojanstvo većine svojih građana time što je pod pritiskom stranih ambasada dozvolila da na njenu teritoriju uđu ljudi sa majicama i kapama na kojima su bili simboli ne samo velike Albanije, nego i terorističke organizacije OVK. Dakle, iste one koja je, pored ostalog, ostala čuvena i po zločinima nad civilnim stanovništvom i vađenju organa Srbima sa Kosova.

Te iste osobe koje su u Srbiju ušle sa zločinačkim obilježjima i time pokazale da apsolutno ne poštuju dostojanstvo i zakone zemlje u koju ulaze upravo su i bile direktno odgovorne za puštanje drona sa zastavom velike Albanije. I nakon što ih je policija privela uslijedio je novi skandal-te osobe su ponove puštene na slobodu, i ovaj put po nalogu stranih ambasada. Srpske vlasti su tako još jednom pokazale sljedeće:

1. Da ne poštuju zakone i pravni poredak svoje zemlje budući da postoje pravne norme koje uređuju ponašanje na sportskim manifestacijama a koje su pripadnici albanske delegacije na stadionu Partizana brutalno prekršili, baš kao što su prkosili javnom poretku zemlje unošenjem simbola zločinačkog ganga odgovornog za najstravičnije zločine protiv građana Srbije.

2. Da se odriču ustavnih ovlašćenja koja nalažu da samo legitimno i legalno izabrani predstavnici naroda koji je jedini nosilac suvereniteta imaju pravo da donose političke i izvršne odluke u državi. Vlast u Srbiji se odrekla tog prava i dužnosti, odnosno suspendovala je taj suverenitet u korist vaninstitucionalnih centara moći.

3. Da nisu sposobne da zaštite dignitet građana svoje zemlje koji su svaki dan poniženi užasnom ekonomsko-materijalnom situacijom, kao i činjenicom da im se zemlja svela na tragičnu banana državicu u kojoj je svaka pravna norma izvrgnuta ruglu od strane onih koji bi pravni poredak trebali najviše da brane.

Naravno, stvari trebaju da budu potpuno jasne: odgovor na albanske provokacije u Beogradu nikako i nije smio da bude protivpravna demonstracija sile protiv izgrednika. Nije trebalo ni uputiti kriminalne bande bliske DB-u da zapale albansku ambasadu u Beogradu. Jednostavno, Srbija mora da se počne ponašati kao normalna, civilizovana, demokratska i nadasve pravna država u kojoj se poštuju pravne norme i poredak. To znači da je trebalo biti urađeno sljedeće:

- Oni koji nose teroristička obilježja nisu smjeli biti pušteni na teritoriju Srbije, ni pod kojim pritiskom sa strane.

- Svi oni koji su na licu mjesta kršili zakon, bilo da su Albanci ili Srbi, morali su momentalno biti uhapšeni i procesuirani, a nipošto oslobođeni odgovornosti, bez obzira na navedene pritiske sa strane.

Zapravo, o čemu se ovdje radi? Ako kažemo da poštujemo dignitet svoje zemlje tu se ne radi o bilo kakvom šovinizmu ili kič-patriotizmu. Riječ je o sljedećem: ako ne poštujemo pravni poredak svoje zemlje mi onda svjesno pristajemo da je naša zemlja varvarska, odnosno da pravne norme važe od slučaja do slučaja. Taj pravni relativizam ubija pravnu sigurnost i izvjesnost, odnosno građani takve države počinju da misle da je, zapravo, sve dozvoljeno samo ako imaš dovoljno jake veze. Time država pokazuje da nije sposobna da zaštiti interese građana, odnosno pokazuje da nije kadra da obezbjedi elementarne civilizacijske principe: zaštitu privatne svojine, slobode građana i njihov lični dignitet. Odnosno, nije stvar u tome da je prekjuče neko u Beogradu povrijedio naš nacionalni ponos, nego se radi o tome da je država Srbija svjesno ili nesvjesno još jednom delegitimisala samu sebe i poslala poruku svojim građanima da ona praktično ne postoji, te da je dozvoljeno da se u njoj prođe nekažnjeno kad je kršenje ustava i zakona u pitanju a čime su otvorena vrata daljnem urušavanju pravnog sistema i svake vrste zaštite građana pred zakonom.

I šta je to nacionalno dostojanstvo uopšte? To nije šund, to nipošto ne smije da bude šovinizam, tu nema mjesta mržnji. Nacionalno dostojanstvo treba da bude svjest da jedna nacija njeguje pozitivne i afirmativne civilizacijske vrijednosti koje se sastoje u vladavini prava, zaštiti individualnih prava i sloboda, poštovanju demokratskih načela i, uopšte, njegovanju čovjekove slobode i prava na sveopšti napredak. Ako smo takva zajednica onda treba da poštujemo te svoje vrijednosti. Odnosno, ako poštujemo kao društvo afirmativne principe, onda treba time da se dičimo a nipošto toga da se stidimo.

Dakle, prvo treba da se zapitamo da li smo mi nacija koja u osnovi baštini navedene civilizacijske vrijednosti. Ako to nije slučaj, ili nije tako u dovoljnoj mjeri, onda to treba da popravljamo. Ali čak i u tom slučaju ne smijemo sebi da dozvolimo poniženja od strane onih koji tek ne poštuju elementarne civilizacijske i etičke norme i koji slave terorizam, zločin i najgnusnija djela mračne ljudske strane poput vađenja organa i masakriranja civila. Ako to činimo postaćemo ljudi i narod bez karaktera, bez elementarnog samopoštovanja i bez bilo kakve supstancijalnosti koja je jedini temelj slobodne budućnosti. Postaćemo društvo ketmena, beskičmenjaka, kukavica koje ne poštuju ništa, ne boje se ničega sem puke sile i dive se jedino moćnicima. Tako se ne stvara ozbiljna i prosperitetna zajednica, tako se neće doći do vladavine prava, odnosno tako se jedino ide u dalju defragmentaciju i uništenje društva.

A ako svega toga nemamo, gdje smo se onda zaputili uopšte? Šta ćemo u Evropskoj uniji ili bilo kakvoj drugoj organizaciji ako nismo pravna država, ako nemamo afirmativnu kulturu, ako ne znamo da radimo i zaradimo nego čekamo da nam neko nešto da ili pokloni kakvu milostinju? Kojim se to vrijednostima vodimo onda? Šta je naš plan, kakva je strategija?

Na sva ova pitanja i dalje nema jasnog odgovora, odnosno mi kao nacija jesmo, bili smo i nažalost još dugo ćemo biti predmet manipulisanja i navođenja sa strane, bilo sa Istoka bilo sa Zapada. Pređene su te osnovne granice dostojanstva koje definišu jednu naciju, odnosno sami smo sebi pljunuli u lice. Rješenje nije u djetinjastom sukobu sa svijetom, nije stvar da se sad junačimo pred silnicima, inaćenje nije odgovor. A mi se neprestano vrtimo između te dvije radikalne opcije.

Zato valja početi graditi drugačiji odnos sa susjedima i svijetom koji nas okružuje. Jedino rješenje jeste poštovanje sebe, kao i drugih. Jedino rješenje jeste poštovanje vladavine prava, ustava i zakona zemlje. Jedino rješenje jeste jačanje institucija koje jedine imaju legitimitet da donose odgovarajuće odluke od šireg značaja. Dosta je bilo toga da pojedinci, ma koliko moćni i popularni bili, supstituišu ustavom definisane institucije i procedure.

Samo vraćanje tim osnovama, poštovanju onoga što smo sami rekli da nas definiše i da jesmo, možemo da se vratimo sebi i da ponovo steknemo samopoštovanje i sigurnost u sebe, kategorije koje nam danas toliko nedostaju. Ovako smo izgubili vjeru da imamo budućnost, apatični smo i maliciozni, malodušni i nespremni na samu ideju da su moguća i realno ostvariva bilo kakva načela. Takvi ljudi i takvi društvo nemaju niti treba da imaju bilo kakvu budućnost.

Dron i zastava su samo posljedice, a za okretanje stvarnim uzrocima problema potrebna je, ipak, hrabrost i spremnost za suočavanje sa sopstvenim manama karaktera.