Predizborni duel dvojice glavnih pretendenata na predsjedničko mjesto, Ognjena Tadića i Milorada Dodika, samo je potvrdio ono što svi mi koji smo poodavno zgađeni političkom scenom u Republici Srpskoj poodavno već znamo: birači svoj glas najčešće daju onima koji se najbolje nadvikuju, buče i ugađaju najnižim strastima osiromašenog, zatupjelog i etički iskvarenog plebsa. Niti Milorad Dodik uvijek i u svakoj prilici njeguje stil seoske barabe, niti je Ognjen Tadić čovjek koji bi inače sebi dozvolio onakve nedolične upadice i javni nastup neprimjeren njegovom dosadašnjem političkom habitusu. No, PR stručnjaci su poodavno procjenili šta to prosječnog birača motiviše da zaokruži ovog ili onog kandidata i trebamo priznati sami sebi da se kod nas izbori ne dobijaju pristojnom retorikom, kvalitetnim i konzistentnim političkim programima, a pogotovo ne načelima i čvrstim ideološkim principima.

No, da li to sad znači da je zbog toga potrebno odustati od jasnih načela? Da li treba odustati od ideje da je društvu, ma koliko ono nerazvijeno i ratom i siromaštvom osakaćeno bilo, ne samo u ekonomskom nego i u etičkom smislu, ipak potrebna politička snaga kojoj je suština političkog djelovanja ipak u principima? Znate, recept za dobijanje izbora na Balkanu je veoma prost i mi smo na primjeru Borisa Tadića i SNS vidjeli kako to funkcioniše. Da bi se savladao marketing potrebno je samo više marketinga. Boris Tadić nije bio ništa više od marketinški obrađenog lutka-manekena koji je samo govorio ono što je neko procjenio da godi uhu prosječnog birača. Potom su došli ljudi koji su naučeni da to još bolje urade od njega.

Isti princip se primjenjuje, manje-više, svuda na svijetu no ono što razlikuje civilizovane od primitivnih zajednica jeste da u ovim prvima ipak postoji nekakva artikulisana politička snaga koja, ma koliko u kvantitativnom smislu bila „tanka“, ipak suštinski utiče na nametanje određenih pravaca politike i, uopšte, generalne linije društvenog razvoja. Kod nas u Republici Srpskoj, a nimalo nije drugačije niti u Srbiji i Federaciji BiH, nema takve artikulisane političke snage koja svoj uticaj temelji ne na populizmu, ne na nadvikivanju, ne na bliskim vezama sa tajkunima i službama, nego na snazi načela koja su je i formirala na prvom mjestu, odnosno na snazi argumenata koje ne mjenja u zavisnosti od toga šta će PR agencije da kažu da ljudi žele da čuju.

To je razlog zašto tu generalnu liniju i putanju našeg društva ne kreiramo mi ovdje, nego to umjesto nas rade neki drugi i na nekim drugim mjestima. Na kraju krajeva, to je i logično: ako mi svoje vrijeme trošimo na vrisku, podmetanja, tračanja, olajavanja, hohštaplerstvo i svakojake druge radnje svojstvene nedozrelom puku, onda i nemamo vremena da razmišljamo o strateškim procesima i svom odnosu sa svijetom koji nas okružuje i o mjestu koje želimo da imamo u tom svijetu. Mi se, naprosto, bavimo sporednim i nevažnim pitanjima. I kao što to radimo mi, obični građani, isto to rade i naši politički predstavnici a politika nam se svodi na umjeće za dolazak na budžetske jasle i mehanizme ostajanja na pozicijama u partijama i državi. Prema tome, ništa naši politički reprezenti nisu drugačiji od nas, u dlaku smo isti.

Možda stoga, ako ništa drugo a ono zbog intelektualne znatiželje, nije loše ponekad pomisliti kako bi to bilo imati političku strukturu neopterećenu pozicijama, budžetima i borbom za vlašću. Političkih makijavelista imamo na sve strane i oni će uvijek da kažu da bi jedna takva politička formacija bila puki spoj salonskih tipova koji nikad neće doći u poziciju da dobiju neke glasove i ostvare svoj program. No, pravo je pitanje kakav su to program ostvarili svi oni koji su se vodili takvom logikom i koji su ulazili u skupštine i vlade. Šta su oni napravili? Prosto, bez jasnih načela i konzistentnih ideloških principa, ma kakvi oni bili i kojem god ideološkom krilu pripadali, nije moguće dugoročno graditi stabilno društvo, vladavinu prava i ekonomiju, i to zato što se u suprotnom sve svodi na proizvoljnosti i puke improvizacije od slučaja do slučaja, od problema do problema, od kampanje do kampanje.

Politika bazirana na načelima, a ne na rejtingu, politika čiji je smisao ideja, a ne predsjednik partije i politika koja se vodi razumom i elementarnim etičkim principima a ne iracionalnim instinktom za moći, jedina može biti u stanju da se odupre balkanskim iskušenjima koja uvijek završe nekakvim zatvorima, atentatima ili jednostavno na kojekakvim političkim deponijama.

Samo takva politika može biti u stanju da daje dugoročne programe za budućnost i rješenja za zbilja kompleksne probleme u kojima se nalazimo ne od juče nego duži niz decenija. Samo takva politika može predstavljati realnu i konkretnu alternativu proizvoljnosti i indolentnosti generalne struje društvene elite i njene potpune nebrige za ovaj prostor u narednih pedeset godina. Samo takva politika može kontinuirano da okuplja ono najbolje što ovo društvo ima, koliko god da ga je malo.

Na kraju krajeva, samo takva politika može da ponudi drugačiju emisiju od one koju smo gledali sinoć.