Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Svakodnevnica srpske tinejdžerke - topografija zločina
Živim u ulici Stanislava Galića broj 92 (doživotna robija). To je jedna mala ulica na u našem gradu u kojoj nema mnogo automobila i mi djeca možemo da se po cijeli dan igramo bez straha da će nam se nešto desiti. Svako jutro ja i moja drugarica Jelena, koja živi u ulici Momira Nikolića (osuđen na 20 godina zatvora) broj 69, zajedno idemo u školu. Naravno da bi došli do škole moramo da pređemo aveniju Radoslava Krstića (osuđen na 35 godina zatvora) i parkić Ljubomira Borovčanina (osuđen na 17 godina zatvora) gdje nas čeka Marko Miličević najbolji matematičar u našem razredu. Na putu do škole uvijek se malo poigramo na igrališu dječijeg vrtića „Milan Lukić“ (doživotna robija). Kada nas vaspitačice otjeraju sa ljuljaški odemo do gradske biblioteke „Milomir Stakić“ (doživotna robija) da vratimo knjige i podignemo nove.
Od biblioteke do naše škole „Biljana Plavšić“ (osuđena na 11 godina zatvora) stižemo za 5 minuta.
Ja i moji drugari smo odlični učenici i želimo da upišemo srednju školu „Momčilo Krajišnik“ (osuđen na 20 godina zatvora), ali moramo da imamo sve petice tj. da budemo „Vukovci sa Vučijaka“.
Nakon škole idemo na trening, treniramo ritmičku gimnastiku, u klubu „Duško Tadić” (osuđen na 20 godina zatvora) i mi smo šampioni Republike Srpske i vicešampioni Velike Srbije. Naravno bićemo mnogo bolji kada se izgradi sportski kompleks „Radovan Karadžić“ (suđenje u toku) sa olimpijskim stadionom „Ratko Mladić“ (suđenje u toku). Ja sam član i izviđačke čete „Radoslav Brđanin“ (osuđen na 30 godina zatvora).
Naveče kada dođemo kući obično smo na fejsu gdje „četujem“ sa našim drugovima iz cijele Republike Srpske, Srbije i srbskom dijasporom.
Kao što vidite ja sam jedna obična djevojčica koja voli sve ljude dobre volje, koja želi da putuje i nauči da puca iz AK- 47.
Zahvalnica:
Ideju za ovaj tekst mi je dao Predsjednik Dodik koji je nedavno izjavio „Dodik je podsjetio da su nekada ljudi iz Srpske zbog ljubavi prema Srbiji i srpskom narodu bili kažnjavani, kao i da su među njima i neki koji su bili na čelu Srpske i Srbije, a koji su se neopravdano našli u kazamatima. A mi im, zbog svog konfromizma, nismo posvetili dovoljno pažnje", rekao je Dodik, navodeći kao primer nekadašnjeg predsjednika Srpske Radovana Karadžića, generala Ratka Mladića i mnoge generale Vojske Republike Srpske, što je propraćeno aplauzom.
Predsjednik Srpske je rekao da ne vjeruje u sistem međunarodne pravde koji proklamuje krivicu jednih, a hoće da bude zaštita drugim. Dodik je rekao da će Srpska u narednom periodu ljudima koji su stradali zbog ljubavi prema Srbiji posvetiti imena nekih ulica, trgova ili institucija. "To ćemo učiniti bez oklijevanja", poručio je Dodik.
