Bila su to vremena moj drugovi. Bilo nas je malo, a ne kao danas 160 000, ali smo vjerovali da možemo nešto da promijenimo. Bili smo istinske socijaldemokrate koje su prezirale nacionalizam, isključivost i vjerovali smo da možemo stvoriti bolje i pravednije društvo. Vjerovali smo u zapadnu demokratiju, ljudska prava, multikulturalizam, nevladin sektor, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu. Željeli smo vlast da bi svima bilo bolje, a ne samo nama.

Smijali su nam se kada smo počinjali, da bi nas se kasnije plašili i prijetili nam. Popovi su nas prezirali. Govorili su za nas da smo izdajice, strani plaćenici, loši Srbi, prodane duše, ali mi smo vjerovali da smo alternativa. Tada smo mi bili hrabri, arogantni, kulturni, bili smo na crnim listama, tukli su nas, a mi smo čuvali leđa jedni drugima. Ljudovali smo sa nekim ljudima koje danas preziremo i proganjamo. Jebiga, bila su to dobra vremana, čak je i Rajko Vasić je tada bio koliko-toliko normalan.

Kritikovali smo, ali smo bili spremni i na samokritiku. Danas je samo važno da dođemo na vrijeme da bi složno dignuli ruke u vazduh. Nikako da se na to naviknem. Ovim mladima to ne pada teško, ne pamte oni ta vremena. Nekada smo pravili godišnje i petogodišnje planove i strategije, a danas nam je cilj da sastavimo od 1. do 31.

Kampanje su bile posebna priča, nije bilo lako doći do RTRS-a, već kreneš od vrata do vrata, pa kako se ko snađe. Učili smo u hodu, malo od NDI-a, malo od IRI-ja, raznih Štiftinga, a danas ne učimo ni na sopstvenim greškama. Živjeli smo od donacija, a danas smo samoodrživi i samoživi.

Ubjeđuju me da je i danas tako u SNSD-u, ali izgleda da je mene vrijeme pregazilo. Možda i jeste, ali vidim da se nas, prvoboraca, polako odričete. Možda tako i treba. Novo vrijeme traži nove ljude, nove ideje, novu retoriku, nove koalicije, nove saveznike u inostranstvu, a i nove izvore finansiranja. Sve se nekako promijenilo od kada smo na vlasti. Teško je biti danas socijaldemokrata u SNSD-u, kada se sve svelo na stranačko zapošljavanje, uvaljivanje u upravne odbore, tendere, asfaltiranje, parcele, nacionalizam i njegova pleća. Ali i ona će jednom popustiti.

Meni se čini da smo se pretvorili u ono što smo istinski prezirali, pretvorili smo se u SDS iz 90-ih godina.

Kažu „da na mladima svijet ostaje“. Volio bih da je tako, ali mi se čini da naš svijet ostaje na kumovima i tajkunima kojima je novac ideologija, a otadžbina gdje i žiro račun. Nekada smo se borili za svakog čovjeka, a danas se lako odričemo sposobnih u odnosu na podobne. Ko zna možda je to i dobro, samo ja ne mogu da shvatim.

Strah me je partijske discipline!

Vidim da potpisujemo sporazume sa dr Kalinićem. Vjerujem da je to lakše objasniti glasačima i simpatizerima stranke, nego meni. Ja još nisam u koaliciji sa Alchajmerom i pamtim 90-te kada smo mi bili drugovi, a oni gospoda i braća. Kako objasniti sporazum, i obećano poslaničko mjesto u Narodnoj skupštini RS, sa partijom kojoj je zabranjeno da izađe na izbore u oktobru i koja postoji samo na papiru, kako? Odrekli smo se i Topolovića, jer su se Laktaši odrekli nas. Mislite o tome!!!

Drugovi moji, postali smo firma, a prestali da budemo politička partija. Postali smo efikasni i profitabilni, a narod sve teže živi. Socijaldemokratiju smo zamjenili nacionalizmom. Najbolji prijatelji su nam DNS, socijalisti i Rusija. Plašim se takvih prijateljstava. Hoćemo da mijenjamo narod, jer ne želimo da mijenjamo sebe. Postali smo gospodari, a ne sluge naroda. Kontrolišemo medije, ali ne kontrolišemo istinu. Trudimo se da držimo sve pod kontrolom ali ipak sve nam izmiče kontroli. Sve nam se svelo na PR i to loš PR.

Drugovi, neće ovo na dobro izaći!