Sidatra Gautama, Buda, pripovijedao je da postoji vječni zakon koji kaže da se mržnja nikada ne smiruje mržnjom već jedino njenim odsustvom. Mnogo poslije, Rene Dekart je o istoj temi kazivao kako je mržnja svjesnost da je nešto loše u kombinaciji sa jakom potrebom da se od toga udalji.

Spinoza je mržnju vidio kao bol koji leži u spoljašnjim izvorima, dok je Sigmund Frojd učio da je mržnja stanje ega u kojim se želi uništiti izvor svoje nesrećnosti.

Danas se mržnja shvata kao stanje dubokog, trajnog i jakog osjećanja koje izražava animozitet, ljutnju i neprijateljstvo prema osobi, grupi ili predmetu. To osjećanje animoziteta se dešava svima, dok kod većine ljudi nema, ili ne bi trebalo da ima, trajno uporište. Posebno ako imamo u vidu da je ljutnja često iracionalna i da samo razumom i ljubavlju možemo da izbjegnemo da nam se ljutnja pretvori u trajno stanje, mržnju.

Nije teško primijetiti da u nekim sredinama postoji rast uzroka ljutnje te se ista javlja češće, traje duže i uzima formu mržnje. Zašto se to dešava? Da li se u tim sredinama na kašičicu koristi razum i ljubav kao jedan od načina napuštanja zapuštenog stanja? Da li se uopšte želi napustiti to stanje?

Jedan od mogućih uzroka stanja u tim zajednicama se nalazi u načinu kako oslobađaju i artikulišu te negativne pojave i negativne emocije. I tako ko dlanom o dlan dođosmo možda do suštinskog pitanja – komunikacije. Ljutnja, nesporazumi i animoziteti se mogu riješiti sukobom ili komunikacijom, imajući u vidu da je i nakon sukoba potrebna komunikacija. Kako je komunikacija racionalnija i pragmatičnija, tako se sužava prostor za tinjanje mržnje, jer razum i znanje zauzimaju prostor sa krajnim ishodištem u okončanju ljutnje, mržnje i sukoba. Jednom riječju, što je više istine i pravde u komunikaciji, društvo se lakše bori sa iracionalnim i negativnim u sebi.

Kada je suprotno, kada je komunikacija obogaćena neistinama i lažima, onda krajni korisnici tog medija postaju gadljivi na suštinu, omrzli ka istini, lijeni ka rješavanju nagomilanih problema, površni i destruktivni. U takvim uslovima, umjesto istine i istina postoji parola ili dezinformacija kao glavni gradivni element komunikacije.

Ako u ovu jednačinu uvrstimo medije, koji umjesto da vrše korekciju javnog mišljenja, često i sami promovišu govor mržnje, za krajnji proizvod dobijamo podsticanje na nasilje i sukob.

U stvari, takve zajednice pored ogromnog truda nisu sposobne da svojom neadekvatnom komunikacijom artikulišu nagomilanu ljutnju. Čak i sama komunikacija doprinosi dodatnom razvoju spirale mržnje.

Sva ta nemoć zajednice da ostvari svoje potrebe, rješava svoje probleme, kažnjava odgovorne i promoviše pozitivne primjere dovodi do frustracija koje generišu ekstremni tradicionalizam, iracionalizam, preosjetljivost na kritiku, insistiranje na strahu od različitosti, prezir prema potčinjenima, osjećaj opkoljenosti i ugroženosti, ksenofobiju i antimodernizam.

Posljedica ovakvog stanja jeste uvjerenje da učenje ne donosi nikakvu korist, jer je, navodno, istina izrečena jednom i za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu neshvatljivu poruku. Zatim dolazi nepovjerenje prema intelektualnom svijetu koje se često ogleda u napadima na modernu kulturu i liberalni pogled na svijet… primjera je bezbroj.

Jasno je da nedostatak obrazovanja uvijek ide pod ruku sa mržnjom. Treba se odista osvrnuti oko sebe i primijetiti da u onim sredinama u kojima je obrazovanje najraširenije, mržnja i nasilje su rijetka pojava. Zato dok god postoje škole i univerziteti, čovječanstvo će imati čvrsto uporište u borbi za razum i znanje, a protiv nasilja i besmisla.

Kakva smo mi zajednica možemo zaključiti nakon što u slobodno vrijeme prošetamo internet portalima, forumima i blogovima i pogledamo komentare ispod kojima se uspinju mnogi, ne baš pismeni i ne baš obrazovani vlasnici FB profila, pokušavajući da se govorom mržnje izliječe svoje mržnje.