Eto prođe još jedna poplava.

Opet su nas iznenadile Una, Sana, Vrbas, Bosna i Drina...Tako svake godine. I dok se mediji utrkuju da donesu što je moguće više detalja o poplavama, a zabrinuti ministri, Premijerka i Predsjednik „špartaju“ sa kamermanima po poplavljenim područjima, sasvim je jasno da se bavimo posljedicama, a ne uzrocima.

Meni naviru neka pitanja, na koje vjerovatno neću nikada dobiti odgovor:

•             Kako je moguće da se uvijek ista naselja poplave, a da se ništa ili vrlo malo po tom pitanju preduzima?

•             Zašto se dozvoljava gradnja kuća, na mjestima za koje postoji velika vjerovatnoća da će biti poplavljena?

•             Zašto se kanali koje je napravila Austro-Ugraska monarhija i Titova Jugoslavija ne održavaju na adekvatan način?

•             Zašto se građani koji smeće i šut odlažu u te kanale ne kažnjavaju i sankcionišu?

•             Kako je moguće da se vodostaj rijeka Bosne, Une, Sane, Vrbasa, Drine i svih drugih ne prati i zašto se o tome nisu blagovremeno obavjestili ljudi koji žive uz te rijeke?

•             Da li postoji komunikacija između entiteta kada se radi o elementarnim nepogodama? 

•             Kako je moguće da jedan rafting klub ima više čamaca od policije ili civilne zaštite?

•             Zašto se nasipi na Savi uvijek utvrđuju kada se dašava belaj, a ne dan ranije, ili ne daj Bože tokom ljeta?

•             Zašto se toleriše divlja gradnja?

•             Zašto policija i civilna zaštita nemaju ovlaštenja da ljude za koje procjene da su ugroženi poplavama može evakuisati i bez njihovog pristanka, jer bi tako i sebi i drugima olakšali posao?

•             Zašto su ministri i političari zvijede u izvještajima medija sa poplavljenih područja, a ne ljudi iz regionalnih centara civilne zaštite koji su mnogo kompetetniji?

•             Zašto se na lokalnim izborima bavimo referendumima, izdajnicima i stranim plaćenicima, a ne problemima koji muče lokalne zajednice?

I dok sam gledao kako Premijerka Cvijanović plače pred kamerama, što je moram priznati bilo veoma efektno, zapitao sam se šta su ona, a i prethodni premijeri, učinili za razvoj civilne zaštite u Republici Srpskoj? To se najbolje može vidjeti ako analiziramo budžet koji se odvaja za ove namjene. I šta se može vidjeti? 

2011. godine za Civilnu zaštitu je izdvojeno 4 433 450,00 KM, a od toga na plate je potrošeno 3 573 900 ili 80,6%, ostatak novca je isao na razne svari, a izdaci za nabavku postrojenja i opreme 0,00 KM.

2012. godine za Civilnu zaštitu je izdvojeno 4 760 000,00 KM, a od toga na plate je potrošeno 3 963 900 ili 83,2%, ostatak novca je išao na razne svari, a izdaci za nabavku postrojenja i opreme 20 000,00 KM ili 0,42%.

2013. godine za Civilnu zaštitu je izdvojeno 4 332 000,00 KM, a od toga na plate je potrošeno 3 575 900 ili 82,5%, ostatak novca je išao na razne svari, a izdaci za nabavku postrojenja i opreme 50 000,00 KM ili 1,15%.

2014. godine za Civilnu zaštitu je izdvojeno 4 702 000,00 KM, a od toga na plate je potrošeno 3 633 000 ili 77,2%, ostatak novca je išao na razne svari, a izdaci za nabavku postrojenja i opreme 60 000,00 KM ili 1,27%.

Šta možemo da vidimo iz ovih brojeva. Vidimo da se najveća količina novca troši na plate ljudi, dok isti ti ljudi nemaju sa čime da rade ili nisu obučeni da rade. Mi kao pojedinci možemo da uzdišemo i  plačemo nad sudbinom nastradalih, ali to ne rješava probleme. U ovom slučaju humanost je neophodna ali ne i dovoljna.

O novim nasipima i kanalima možemo samo da sanjamo ili da čekamo kredite.

Dok se odnos prema civilnoj zaštiti ne promjeni u okviru samog sistema, ja ne vjerujem suzama Premijerke.