„Ja sam do sada napravio skoro sve vrste grešaka koje se mogu napraviti u poslu, ali ne bih voleo da sam propustio nijednu od njih. Sve što sam naučio bilo je u neprijatnim situacijama i van zone komfora. Moja karijera je prolazila kroz razne uspone i padove i moram priznati da je učenje prilikom padova bilo zaista ogromno. Dakle, posle svega mislim da ne bih mnogo toga menjao“.

Ovo su riječi gospodina Franca Vajlera, CEO-a Uniqua grupacije u Srbiji. Ovakvih riječi, savjeta i mudrih misli zbilja možemo pronaći na pretek. Na kraju krajeva, svako od nas je svjestan da se najbolje uči na svojim sopstvenim greškama. To je škola koja se najskuplje plaća, ali znanje koje se u njoj stiče je neprocjenjivo.

No, polazeći od svog ličnog primjera, uvijek se negativno iznenadim koliko sam malo naučio na mnogim svojim greškama koje sam tako često i uporno činio. Nažalost, stvari ne stoje posebno bolje ni kad je u pitanju naše društvo, odnosno cijela naša nacija. Očigledno, postoji nekakva kolektivna matrica koju kao narod neprestano ponavljamo a koja za posljedicu ima da iznova i iznova ponavljamo i greške koje činimo.

To je već ozbiljan problem. Ako nam se to dešava toliko često to mora da znači da u našem obrazovnom sistemu, odnosno u procesu usvajanja vrijednosti i učenja, postoji izvjestan feler usljed kojeg, vjerovatno podsvjesno, primamo u svoj psihološki mehanizam određene impute koji nam limitiraju sposobnost da prepoznamo greške koje pravimo, odnosno da ih racionalno analiziramo, izvučemo pouke iz njih i time se obogatimo kao ličnosti. Time u ozbiljnoj mjeri kompromitujemo svoje šanse za uspjehom i razvitkom, jer, kao što već napisah, učenje na sopstvenim greškama je uvjerljivo najbolji način da se nešto važno nauči.

Ako malo pažljivije pogledamo stvari, shvatićemo da se ti naučeni obrasci ponašanja, a koji se sastoje da li u neprepoznavanju grešaka koje pravimo, da li u njihovom opravdanju (kriv je neko drugi, ne ja), a što sve zajedno ima istu konsekvencu-ponavljanje iste greške-zapravo odvijaju svuda oko nas. Naime, iste greške ponavljamo kao pojedinci, kroz iste greške prolaze naše porodice, ne uspjevamo godinama i decenijama da unutar sopstvene familije postavimo stvari na valjan način i stalno ponavljamo iste zablude. Takođe, isto se dešava u preduzećima, udruženjima građana, strankama, cijeloj državi. Koliko sam samo upoznao preduzetnika koji se jadaju kako, eto, neprestano imaju iste probleme sa radnicima, i obrnuto. Pa čekaj, ako se to stalno ponavlja, nije onda samo problem u drugoj strani, ima nešto i u tebi.

A da bi čovjek sve to uvidio, makar i malim dijelom, prvo mora pogledati u sebe. Iz ličnog primjera mogu da posvjedočim, najviše sam o glupostima i greškama naučio sam od sebe. U tom smislu zbilja nema potrebe da kod drugih pronalazimo neke mane, jer, ako već želimo da ih nađemo, najviše ćemo ih obično pronaći kod nas samih. Sljedstveno, ako smo nešto mnogo zainteresovani da udjeljujemo savjete i prodajemo pamet-sami sebi smo najbolje mušterije.

Prema tome, sjajno je uključiti mozak i distancirati se emotivno od sopstvenih pogrešnih postupaka, koliko god oni bili bolni. Poenta je da čovjek bude hladan prema sebi da bi mogao da iz pravog ugla pogleda šta je radio i šta radi, kako bi na optimalan način mogao da planira šta će da radi. Cijenim da tu negdje mi uglavnom i pravimo probleme, jer smo naučeni da je emocija neobično važna i da se mi kao narod upravo po njoj razlikujemo od drugih. To, samo po sebi, jeste legitiman stav, ali, nažalost, od njega nema prevelike vajde kad je donošenje kvalitetnih argumentovanih zaključaka u pitanju.