Srbi su čudan narod. Svojim političarima zamjere ono na čemu im se objektivno nema posebno šta zamjeriti, dok im prelaze preko stvari zbog kojih se u civilizovanim državama odgovara politički i krivično. Tako, Srbi često raspravljaju o spoljnoj politici. Vole da kažu da je ovaj ili onaj domaći političar „ruski čovjek“, „američki čovjek“, „njemački čovjek“. To su omiljene teme u kafani i na slavama. Zavisno od toga čiji je čovjek taj neki naš političar-mi njemu po automatizmu dodjeljujemo pozitivne ili negativne poene.

Dakle, naša ocjena domaćih političara zasnovana je na svega dva elementa: 1-teorija zavjere ispoljena kroz „rekla-kazala“ formu, i 2-lična simpatija ili antipatija prema nekoj stranoj državi. Zato je i logično da mi ne ocjenjujemo političare i, uopšte, politiku na racionalan način baš kao što malo šta u životu analiziramo racionalno. To je na kraju krajeva i logično budući da naša intelektualna elita već decenijama pa i vijekovima odbacuje racionalizam kao metod poimanja društva i svijeta oko nas, smatrajući ga stranim tijelom u inače zdravom srpskom nacionalnom tkivu, čija je jedina svrha da radi u korist naših neprijatelja (koji su najčešće locirani tamo negdje na zapadu). S druge strane, ta ista nacionalna elita promoviše i slavi iracionalizam, mitologiju i primitivni izražaj koji je kombinacija emocija i nagona, te tu smjesu označava esencijom srpskog nacionalnog bića, kulture i istorijske specifičnosti koju bi, kanda, trebalo štititi i uzgajati da nas i dalje očuva u ovom svijetu punom naših neprijatelja i zlotvora.

To je razlog zašto naše društvo i država uvijek ostaju nerazvijeni, korumpirani, birokratizovani i potpuno nekonkurentni, bez obzira koja politička stranka bila na vlasti i bez obzira kakvom se ideologijom vodila. Mi smo u svojoj modernoj istoriji na vlasti imali nacionaliste, komuniste, demokrate, socijaldemokrate, globaliste i antiglobaliste. Ljevičare i desničare. Sve moguće političke profile. Anglofile, germanofile i rusofile. Vjernike i ateiste. Svi su se izredali na nama, no jedno je ostajalo uvijek isto: hronična korupcija i nerazvijenost koji su život običnog čovjeka učinili mizernim i nevažnim.

Razlog je vrlo jednostavan i već je pomenut: mi ne promišljamo racionalno. Mi se bavimo svjetskom politikom iako smo na mapi svijeta potpuno beznačajni. Mi nemamo ozbiljnu armiju, nemamo ozbiljan broj stanovnika, nemamo ozbiljnu tehnologiju i nemamo ozbiljnu teritoriju da bismo bili evropski i svjetski igrači. No, to nam ne smeta da samo razmišljamo o krupnim svjetskim problemima dok u našoj sopstvenoj kući ništa nije na svom mjestu, sve je neuredno, sve je prljavo, zapušteno i smrdljivo.

Nikad svoje političare ne cijenimo prema tome šta rade već šta govore. Skloni smo da od njih prvo pravimo bogove a potom volove koje treba zaklati. Nikad ne razmišljamo o ljudima koji prate sve garniture političara, koji ih savjetuju i koji su uvijek nekako tu u pozadini-reflektore jedino usmjeravamo ka glavnom čovjeku na sceni iako je on samo lutka, glumac koji igra po već napisanom scenariju. Tako aboliramo od odgovornosti stvarne krivce za našu tragediju dok se praznimo nad onima koji su objektivno ništa više od potrošne robe.

Ekonomija, obrazovanje, sistem javne uprave, zdravstvo, kultura..to su sve oblasti koje su nam od sekundarnog značaja. Uvijek je neka „visoka politika“ na prvom mjestu, dok sve ono što realno oblikuje naše živote ostavljamo po strani. Tako ćemo i glasati na lokalnim izborima za naše opštine i mjesne zajednice za nacionalnog lidera i njegovu stranku, kakva god fukara da je vodi na našem lokalnom nivou, a nećemo gledati na to koji konkretno ljudi će da odlučuju o našim svakodnevnim životima.

Ako ovu matricu ponašanja i načina razmišljanja ne promjenimo, a teško da hoćemo, onda će nam se iste stvari dešavati poslije svakih izbora, bez obzira ko na njima pobjedi. Bolest se pobjeđuje tako što se liječi njen uzrok, a ne posljedice i simptomi.