Zamislite da Demokratsku stranku u Srbiji nisu napuštali Vojislav Koštunica, Kosta Čavoški, Čedomir Jovanović i Boris Tadić. Zamislite da je ta stranka zaista bila demokratska, odnosno da su njeni osnivači i istaknuti funkcioneri takođe zaista bili demokrate. U tom slučaju imali bismo partiju nalik američkoj Republikanskoj ili Demokratskoj partiji u kojima postoje različite frakcije koje okupljaju ljude koji se međusobno politički razlikuju, različito misle i imaju često i potpuno suprostavljene stavove, ali to nije razlog da napuštaju stranku kojoj pripadaju. Oni kandiduju svoje politike na stranačkim izbornim konvencijama i traže od članstva podršku za svoj program. Demokratskim putem se potom odlučuje koji kandidat ima najveću podršku stranačke baze i potom pobjednik kandiduje svoju politiku na nacionalnom nivou. Oni koji ne dobiju najveću podršku ipak ostaju u stranci, čekaju bolja vremena i ne odustaju od svojih stavova.

Kod nas se neprestano dešava suprotan proces, odnosno dolazi do stalne fragmentacije političkih subjekata. Ko god u nekoj stranci izgubi neke unutarstranačke okršaje-napušta stranku i formira svoju. Time se demokratski proces praktično obesmišljuje a građani bivaju zbunjeni i zgađeni političkom praksom koja se svodi na puku borbu za pozicije i fotelje, pri čemu ideje i programi bivaju gurnuti u drugi i treći plan. Ne postoji demokratija, pravo na drugačije mišljenje ne tolerišu ni pojedinci ni partije. Ko god se u nekoj stranci izdvaja-njega se nastoji isključiti iz stranke ili taj i sam odlazi.

U pitanju je potpuno pogrešna i nedemokratska praksa koja osiromašuje kako same stranke tako i kvalitet političkog života i odluka u samom društvu. Najbolje ideje i odluke nastaju kao plod sukoba različitih, često i potpuno suprostavljenih mišljenja i stavova. Bez diskusije i debate nije moguće doći do optimalnih rješenja. Politički život u stranci se na kraju svodi na prosto diktiranje stavova od strane partijskog lidera i birokratske vrhuške oko njega a ostatku stranke, odnosno članstvu je ostalo samo to da usvoji te stavove bez bilo kakvog kritičkog osvrta na iste. Tako se dolazi do toga da svi u partiji poput pokvarene ploče ponavljaju izlizane priče što odbija zdravorazumski i misleći svijet da se priključi političkim strankama a što dalje za posljedicu ima to da oni najbolji i najsposobniji ne žele da se uključe u politiku čime društvo u cjelini gubi.

Zbog svega navedenoga, potrebno je biti kreativan, napustiti uske okvire političkog djelovanja zasnovane na partikularizmu i demagogiji, te se posvetiti stvaranju jedne moderne konzervativne stranke koja bi bila istinski demokratska i koja bi načela stavljala ispred demagogije svojstvene populistima i socijalistima svih boja, mirisa i ukusa. Srbija i Republika Srpska trebaju istinsku demokratsku političku stranku koja se striktno zalaže za individualna prava i slobode građana, tržišnu ekonomiju, vladavinu prava i departizaciju. To su ključne stvari. Ono što je do sad bio problem jeste što su se ljudi dijelili i oko bitnih ali i oko manje bitnih stvari. Dovoljno je da neko, primjera radi, bude za podržavanje gej parade ili da ne bude-i to je odmah razlog za stvaranje nove partije. Dakle, valja stvoriti stranku koja baštini svega par bitnih principa (a koji su boldovani) i od kojih se ne odstupa ni pod kakvim uslovima, a koja je opet dovoljno široka da se njeno članstvo i simpatizeri argumentovano raspravljaju o ostalim temama (članstvo u EU ili Evroazijskoj uniji, ili pak politička neutralnost; NATO ili ruska varijanta; LGBT promocija ili ne; konzervativni ili "mekši" pristup nacionalnoj politici itd.). Dakle, bilo bi sjajno napraviti široku i demokratsku stranku u kojoj bi mogli da se nađu ljudi koji o EU misle kao Koštunica i Vučić, o NATO kao Dveri i Vuk Drašković ili o LGBT kao Nebojša Bakarec i Biljana Srbljanović. Zbog svojih stavova ti ljudi ne bi bili isključivani iz stranke nego bi im se omogućilo da se u demokratskoj debati unutar stranačke baze bore na transparentan način za svoje politike. Međutim, ponavljam, oko osnovnih principa stranke ne bi bilo nesuglasja, prosto zato što su upravo ti principi ono što bi trebalo da karakteriše tu stranku. 

Prema tome, vidljivo je da je nužno stvoriti istinski konzervativnu, nekomunističku i nepopulističku stranku koja bi izvršila istinsku tranziciju, raskrstila sa socijalizmom i autoritativnim obrascima političkog ponašanja i koja bi ovaj prostor uvela u dvadeset i prvi vijek. U ključnim, fundamentalnim tačkama svoga programa, u svojim osnovnim načelima ona bi bila poptuno čista i jasna, a opet bi ostavljala ogroman prostor da je njeno članstvo oblikuje u mnogim drugim pitanjima, prije svega na osnovu demokratske procedure. Time bi se izbjegla dalja fragmentacija one društvene snage koja, objektivno, danas jeste u ubjedljivoj manjini i konačno bi se ponudila politička i ideološka alternativa socijalističkim i populističkim političkim opcijama koje suvereno vladaju ovim prostorom još od 1945.godine.

Ljudi bi se okupljali oko pomenutih ključnih principa i takva stranka bi se striktno zalagala za njihovu implementaciju. Saglasje i koalicije sa drugim strankama koje bi suštinski negirale ta načela ne bi bili mogući. Opet, različite grupe unutar te stranke bi mogle na demokratski način da odluče kakvu spoljnu politiku treba voditi, sa kim treba biti u što bližim odnosima i na koji način praviti političku taktiku. Pri tom, oni koji bi ostali u manjini povodom nekog konkretnog pitanja (primjera radi, stav oko pristupanja EU ili NATO), ne bi napuštali stranku nego bi nastavili da djeluju u njoj, javno iznoseći da se ne slažu sa politikom stranke po tom pitanju ali da i dalje podržavaju borbu za implementaciju njenih osnovnih načela, te da nastavljaju da se unutar stranke bore za svoje stavove i viđenja. Poenta je da konzervativci mogu međusobno da se ne slažu oko različitih tema ali da oko osnovnih načela nema nesuglasja jer su ta načela upravo i razlog zbog kojeg su ideološki profilisani tako kako su profilisani i niti jedan drugi ili spoljni razlog ne može da dovede do toga da ti ljudi odustanu od svojih ubjeđenja.

To bi zaista bio novi kvalitet na domaćoj političkoj sceni. Stvorili bi se uslovi za stvaranje istinski demokratske stranke koja ne bi bila zasnovana na liderstvu (čak možda predsjednika stranke ne bi trebalo niti birati), već na slobodi mišljenja, načelima i demokratskoj volji većine. Time bi se ponudila politika koja bi bila spremna na kapitalističke reforme i usvajanje opštih civilizacijskih tekovina koje afirmišu ljudska prava i slobode. Politika bi ponovo dobila smisao i ne bi svi ličili na sve.

Svakako, sve navedeno jeste još uvijek idealističko posmatranje stvari kad je ovaj naš prostor u pitanju. No, to ne znači da zato treba prestati razmišljati o kvalitetnim rješenjima. Na kraju krajeva, budućnost pripada samo oni koji se drže čvrstih principa i koji ne prave kompromise sa onim u šta vjeruju.