Gotovo dvadeset i pet godina, četvrtina vijeka, potrošena je na opijanje. Kao društvo smo od 1990. godine odlučili da raspad jedne iluzije iskoristimo ne za otriježnjenje, ne za izgradnju jedne nove, vremenu prilagođene nacionalne platforme već za iluzionističke dejvidkoperfildske trikove kojima smo htjeli da potisnemo od sebe strašno saznanje: nema više nesvrstanih, nema nas na svjetskoj mapi značajnih država, naše žrtve u dva svjetska rata bile su uzaludne, naša ekonomija je globalno nekonkurentna.

Potrošili smo i četiri godine rata kako bismo izbjegli suočavanje sa istinom. Potrošili smo poslije rata još gotovo dvadeset godina kako bismo našli neko jednostavno, nebolno rješenje za naše ogromne probleme. Politička elita je bila i ostala potpuno nedorasla zadatku vremena: čitava jedna era (četvrtina vijeka nije malo!) potrošena je na demagoške parole. Intelektualna elita je ostala u vrijednosnim koordinatama marksizma-lenjinizma. Mediji su ostali služinčad Partije i partija, kao i tajkuna kao rezultata dogovorene privatizacijske ekonomije. Radnici i obični građani, uvidjevši da je zapravo sve ostalo isto, takođe su odlučili da insistiraju na zaštiti prava stečenih za vrijeme socijalizma: zakon o udruženom radu, kao osnovno sredstvo zaštite zaposlenih u javnom sektoru, neće biti promjenjen mirnim putem. Dakle, malkice smo promjenili formu ali sve društvene grupe i dalje su čvrsto na političkim, ekonomskim i ideološkim matricama iz 1974. godine.

Nažalost po nas, te matrice su pokazale na primjeru Čaušeskog i Berlinskog zida da više ne funkcionišu. Pokazale su se, istina, u punoj svojoj nemoći i na našem primjeru pri raspadu Jugoslavije ali mi smo poznati po tome da ne učimo na svojim greškama. I budući da nisu funkcionisale prije dvadeset i pet godina-neće funkcionisati ni sutra, koliko god nas u suprotno ubjeđivali predstavnici vlasti, opozicije (koja tvrdi da je vladajuća politička paradigma u Srpskoj dobra, ali da je vlast loše sprovodi), sindikata i intelektualne elite. Prema tome, naša rješenja su problemi a naše nade su buduća razočarenja.

U takvoj situaciji svi su sve nervozniji. Bližimo se novom krahu. Novca hronično nemamo jer ne razumijemo da se novac ne dobija nego da se novac stvara kreiranjem nove vrijednosti. Za kreativnost i kompetititvnost, očigledno, nismo spremni. Plašimo se svega i tražimo načina da se zatvorimo sa svih strana mrzeći spoljni svijet i označavajući ga krivcem za naše jade. Mrzimo i jedne druge jer šta nam je drugo preostalo? Mržnja je jedino čemu smo naučeni. U nedostatku rješenja i spremnosti na bolne rezove tražimo glasnika loših vijesti da ga razapnemo. U isto vrijeme pravimo od blata lažne mesije koje će da nam govore ono što želimo da čujemo.

I kako novca bude sve manje tako će buka da postaje sve potmulija. Što ta buka bude tiša, to će biti razornija iako to politička elita očigledno ne razumije. Bijes je ogromnih razmjera, bijes se akumulira od 1990. godine. U posljednje dvije godine on je eskalirao ali to niko od ljudi sa kravatama nije uopšte primjetio. Oni su osluškivali jedino ima li buke ali buka na Balkanu je nijema dok raste a kad naraste do stepena eksplozije-ruši sve pred sobom.

Na tzv. „gubitnicima tranzicije“ političke elite su godinama gradile svoju moć. Prodavali su im jeftine demagoške i populističke priče kojima su opravdavali izostanak tržišnih reformi i kupovali su ih s pola kila mesa, nešto brašna i pakovanjem kafe. Ta horda obespravljenih je svakim danom rasla, postajala sve iracionalnija, sve više željna glasnih parola i glasnih ideja. Svi političari u BiH su to shvatili i utrkivali su se u tome da budu što senzacionalniji, što glasniji, što veći „zaštitnici prava naroda“. To je, na kraju krajeva, donosilo glasove i vlast. Danas je došlo vrijeme da se više ta horda obespravljenih kojoj su decenijama sistemski uništavali racionalnost stupidnim porukama, medijskim kič-sadržajem i demagogijom ne može zadovoljiti niti minimalnim dnevnim lanč paketom. Bijesni i sluđeni, oni se okreću svojim gospodarima koji im više nemaju šta ponuditi. Njih je i dalje veoma lako izmanipulisati i neće biti teško nekome sa strane to i da učini. No, upravo su domaći politički gospodari krivi za to jer su oni bili ti koji su od ljudi pravili zvijeri a od društva-masu, nemisleću hordu. Ta horda je prije služila da se obračunava sa onima koji su upozoravali da politička elita apsolutno nema rješenje i da vodi u potpuno propast i društvo i građane. Ko god se bio usudio da kritikuje političare bio je šikaniran da „radi protiv naroda“.

Sad se ta izbezumljena, decenijama varana masa okrenula da svoj bijes iskali prema dojučerašnjim gospodarima. Gospodari su bijesni jer im se masa usudila otkazati poslušnost. Posrednici u tom odnosu (mediji, intelektualna elita) su takođe bijesni jer ne znaju šta to donosi budućnost i kojem carstvu da se priklone. Razuma je ponestalo odavno i sad možemo očekivati sve.

Jedno je sigurno: hrabrih, čestitih i razumnih biće najmanje a sve mane svakog od nas doći će do punog izražaja.