Srbi generalno ne vjeruje bilo kome niti u bilo šta. Hrišćanstvo ne bismo primili da Hrist nije razapet. Karađorđe, Lazar i Obilić su postali nacionalni heroji samo zato što su poginuli. Ko god je umro prirodnom smrću-taj nije srpski idol. Miloševića i Radovana bi Srbi sami iskasapili da ih se nije dočepao Hag. Ovako, postali su takođe svojevrsne nacionalne ikone.

Uslovno rečeno, podnošenjem ostavke ministar u vladi Srbije Saša Radulović takođe je dao svoju političku glavu. Do tog trenutka imao je on svojih pristalica među običnim svijetom ali ih je ipak bilo znatno više koji ga nisu „mirisali“. Previše je bio nekako zapadan, govorio je o kapitalizmu, radu, zalaganju i svemu onome od čega se prosječnom srpskom samoupravnom radniku povraća. Međutim, nakon što je dao ostavku mnogi su ga, i s lijeve i s desne strane, prihvatili kao najrođenijeg. Svima je sad nekako žao čovjeka. Ko će da nas sad spasi ekonomiju. Šta će biti sa nama? Zašto najbolje uvijek tjeramo od sebe?

Sličan je i mentalitet na sahranama kod nas. Ožalošćena porodica iskreno (najčešće) oplakuje pokojnika kojeg je, dok je ovaj bio živ, fermala malo više od dva odsto, ili makar tu negdje. Žena ga je smatrala raspikućom, pijandurom, ološom najgore vrste. Ali, na sahrani ona je uvjerena da većeg domaćina nije bilo niti je moguće da će takvoga ikad više biti. „Ko će sad da me hrani“, pita se ona u očaju.

Radulović je normalan čovjek, prije svega. Unio je u srpsku politiku jednu novinu: da se podnese neki konkretan program, da se radi na njegovoj realizaciji bez kompromisa i bez odugovlačenja i da se, naposljetku, podnese odgovornost za isti. Onog trenutka kad je shvatio da u srpskoj vladi, društvu i državi populizam dominira nad programima i načelima, da je korisno jedino držati se reformskih fraza a ne i zaista sprovoditi bolne reforme-on se povukao. To jeste neuobičajena praksa na Balkanu da neki ministar svojevoljno napusti fotelju ali to u normalnim zemljama nije ništa čudno, naprotiv.

Tim svojim potezom Radulović je kupio poštovanje i onih koji se zalažu za tržišnu privredu, ali i ljevičara. Odnosno, svaki čestit čovjek poštuje kad se neko drži svoje riječi. Dobro je da se načela i poštovanje riječi vraćaju u srpsku politiku, makar i na mala vrata. Loše je što će se reforme koje je Radulović promovisao desiti kasnije kad će biti daleko bolnije, baš kao što bi danas Srbija bila prosperitetna i uređena zemlja da su te reforme sprovedene kad im je bilo pravo vrijeme-1990. godine. Ovako, neprestano se kasni i samo se produžava agonija.

Da li će se izvući neke pouke iz svega toga? Teško. Takva je ovdašnja kultura, takva je svijest. Čovjeka se mrzi i ne vjeruje mu se sve dok on ne plati debelu cijenu za ono za šta se zalaže. Surova i primitivna logika, ali takva je.

Jedino ostaje gorak ukus jer smo kao narod uspjeli da otjeramo od sebe još jednog dobrog čovjeka.