Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Naši dragi ratni zločin(c)i
U junu i julu 1942. godine tokom bitke na Kozari zarobljeno je 68.000 ljudi, a pobijeno je preko 33.398 civila, najviše Srba.
Sedamdeset i jednu godinu kasnije u mjestu Tomašica opština Prijedor otkrivena je masovna grobnica bošnjačkih civila iz 1992. godine koja se prostire na 3000 metara kvadratnih iz koje je do sada iskopano 108 leševa, ali se iskopavanje nastavlja.
Zbog čega vam ovo govorim?
Postavlja se pitanja kakvi smo mi ljudi? Kakvo je naše društvo koje 20 godina ćuti o jednom ovakvom stratištu?
Kako je moguće da srpski narod, koji je preživio veliko stradanje u Drugom svjetskom ratu, ne bude osjetljiv za stradanje civila u ratu i da se prema civilnim žrtvama odnosi sa dužnim poštovanjem?
Kako je moguće da stanovnici Prijedora, čiji su preci pobijeni na Kozari, u Staraoj Gradišci i Jasenovcu nemaju poštovanja prema žrtvama, pogotovo ako su civilne?
Kako je moguće da vlasti Republike Srpske očekuju će drugi poštovati njihove žrtve, ako oni ne poštuju tuđe?
Jednostavno - mi smo saučesnici u tom zločinu jer ga svojom šutnjom prikrivamo i opravdavamo.
Ali, zločini se ne mogu sakriti!
Filozofija „ako nema leša, nema ni zločina“ koju je naša „elita“ pokupila iz predratnih jeftinih krimi romana više ne funkcioniše. Ovo je XXI vijek.
Mogu donekle da razumijem ljude u Prijedoru koji su 1992. godine ćutali kada su im hapsili i ubijali njihove komšije. Mogu to da razumijem jer u ratu budale „kolo vode“ i zbog sitnica se gubila glava. Ali, nemam razumijevanja niti opravdanja da se o masovnoj grobnici veličine pola fudbalskog igrališta ćuti 17 godina nakon završetka rata. Mogu da razumijem da stanovnici Prijedora imaju hiljadu problema, koji ih muče, ali ne mogu da razumijem da se ne saosjećaju sa ljudima čiji su najmiliji pobijeni i kojima se za grob ne zna.
Toliko dugo ćutati o Tomašici jasno pokazuje da se mi kao narod, i kao društvo, nismo odrekli naših ratnih zločinaca i njihovih postupaka i treba da se stidimo zbog toga.
I nema ali,...