Srđan Puhalo
Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.Srđan Puhalo
Posao je posao, ali Republika Srpska je sve
Poštovani Direktore,
Želim da te obavijestim da sam u petak 10. maja (ne)opravdanao napustio radno mjesto u periodu od 10h do 11 i 20h, a evo i zašto.
U 9 i 30h sam u Inbox na Facebook-u dobio obavijest, od meni poznatog lica, “Ponovo frka kod Željka Vulića. Ko može neka odmah krene u dvorište Vulića“.
Iako sam imao posla i obaveza, ja sam se spakovao i otišao tamo. Pokušaću da objasnim i zašto?
Elem, Željko Vulić je onaj čovjek koji se bori za bolju i pravedniju Republiku Srpsku. U stvari on se bori za svoju kuću i okućnicu, a protiv onih koji svjesno i namjerno krše zakone našeg entiteta. I ja mislim da je red i obaveza da ga u toj borbi podržim. Jer ako podržavam njegovu borbu za pravdu ja se borim i za bolju Republiku Srpsku.
Kada sam došao tamo bilo je oko 10 do 15 ljudi koji su takođe došli da ga podrže. To su bili obični ljudi, neki zaposleni, a neki ne. Bilo je i nekih učenika, prijatelja njegovog sina. Naravno nije bilo političara, nije bilo medija, ni NVO sektor nije se prijavio.
Ja ih potpuno razumijem, imaju ljudi posao i obaveze.
Nije svako u prilici da napusti svoje radno mjesto, kao ja, da bi istjerivao pravdu po ulici i za druge ljude. Imaju oni djecu, a djeca danas mnogo koštaju: jedu, nose skupe patike i telefone, hoće i na more. Nadaju se da će njih neki od Mila Radišića mimoići. Znam ja da su oni svim ovim dešavanjima zgroženi, ali Vulići su baš neka zadrta familija? Njihova ljubav prema Republici Srpskoj i Banjaluci se ogleda u zatvaranju očiju pred stvarnošću i gledanju svoga posla.
Političari su vjerovatno imali mnogo obaveza, priča se o nekom „raspakivanju“ Dejtona, pa su se svi usredotočili na to. Šta je kuća i okućnica Željka Vulića na spram opstanka Republike Srpske. Ništa, oni su spremni i za veće žrtve, ako je to potrebno.
Što se tiče medija vjerujem da imaju mnogo važnijeg posla od toga. Vulić je odavno „prežvakana“ priča. Oni jedva čekaju nečije ubistvo ili samoubistvo pa da malo „pričaju“ o silnoj nepravdi koja je nanesena porodici Vulić.
NVO sektor je imao već unaprijed isplanirane aktivnosti, a ovo sa Vulićima je ispalo potpuno neplanirano, a donatori ne mogu da trpe.
I na kraju ja sam tamo bio najviše jedan sat, ništa nisam radio samo sam stajao. Vjerujem da je moje prisustvo, ali i drugih ljudi, barem malo značilo porodici Vulić, a možda i nije.
Spreman sam da istrpim sve sankcije zbog moje neodgovornosti prema poslu, ali sve mislim da će i Republici Srpskoj biti bolje kada i Vulićima pravda zakuca na vrata.
Puhalo
