Kako izgleda vlada Srbije osam mjeseci nakon što je formirana? Šta je do sad uradila? Gdje se sve saplela i koja je njena ključna greška? Šta su najveći problemi u Srbiji i šta je do sad učinjeno da bi se isti riješili?

Najbolja stvar koju je uradila nova vlada nesporno je promjena odnosa vlasti prema organizovanom kriminalu. Hapšenja i procesi protiv moćnih ljudi u Srbiji, a najupečatljiviji je svakako primjer Miroslava Miškovića, pokazala su da svako može biti pozvan na zakonsku odgovornost. Ovo je veoma važno jer je država poslala poruku da niko nije neprikosnoven, da i najmoćniji mogu da završe u bajboku. E sad, procesi će biti okončani sudskim presudama. To je jedini pravi završetak priče. Pravosuđe, a ne vlada, osuđuje. I ovim pravim uvod u ono što jeste jedan od ključnih problema Srbije a na koji vlada nije odgovorila.

Radi se o količini pameti u Srbiji. Nesposobni, nedovoljno dobri, neiskusni ili nedovoljno hrabri tužioci i sudije posljedica su manjka kvaliteta u svim drugim društvenim i naučnim oblastima u Srbiji. Iz Srbije 25 godina kontinuirano odlaze oni najbolji, najpametniji, najpošteniji i najsposobniji. Tako da oni koji su otišli glavom bez obzira iz Srbije početkom devedesetih godina sad već prošlog vijeka trenutno jesu u svom najplodnijem životnom dobu i pomažu razvoju nekih drugih zemalja, ne Srbije.

Nova vlada, ako je zbilja željela da uradi prave stvari, morala je da napravi temeljan saldo bilansa i uspjeha države, a koji je u debelom minusu, obilježen crvenom bojom. Nema dovoljno pametnih i poštenih ljudi u Srbiji, to je njen osnovni problem. Drugi, prateći problem jeste negativna selekcija, tako da i ono malo pameti i čestitosti što je ostalo u Srbiji biva bačeno na margine. Tim posljednjih don kihotima država i dalje šalje jasnu poruku: niste poželjni ovdje. I to je veoma očigledno, to se radi sa najviših mjesta: nije važno da li ste završili medicinski fakultet u roku s najvišim ocjenama, važno je da ste matora dronfulja koja se zabavlja sa ministrom u vladi. On potom ucjenjuje druge institucije da vam plaćaju koncerte i vi tako fino živite. Sposobni i oni koji uče? Srbija ne prepoznaje te ljude, oni joj nisu važni. Vlast, mediji i masa su zaluđeni kičerajem, rijaliti predstavama i uvredama uma najniže vrste.

Dačić i Vučić su morali prvo to da urade: da izađu pred kamere, objave da je većina naroda moralno i intelektualno skaradna i da je to razlog svih problema. Jel` to marketinški ok? Naravno da nije. Ali, da li je poenta biti samo na vlasti? Zar nije pravi izazov napraviti dobar posao za te četiri godine mandata? Da to urade, ova dvojica bi ostali upamćeni u istoriji koja traje malo duže od četiri godine. A možda bi dobili i još jedan mandat.

Dakle, prvo konstatovati najveći i očigledan problem. Potom otići napolje, posjetiti dijasporu i vidjeti postoji li šansa da neke od naših pametnih ljudi vratimo u Srbiju. Napraviti u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu stambeni kompleks da bi oni koji odluče da se vrate dobili besplatno stanove. Pustiti njih u institucije, sve ostalo sem izabranih funkcionera izbaciti iz javne službe na osnovu reorganizacije radnih mjesta u državnoj upravi. Šta je to kvalitetna javna uprava Srbije? To su ovi pametni izvana, izabrani funkcioneri (na izborima) i kompjuteri i internet. Ništa više od toga.

Deregulacija. Vladavina prava. Tržište. Ovome se 95% ljudi u Srbiji opire. Opire se stranačko članstvo, jer ono očekuje sinekure i posao u državnoj službi. Stranački miševi su rak-rana Srbije, mada ne jedina. Evo konkretan primjer: Đorđe Milićević, potpredsjednik skupštine Vojvodine.  Ovo je njegova biografija:

„Rođen 11. decembra 1967. u Baru.

Diplomirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu.

Radnu karijeru započeo u Republičkoj direkciji za robne rezerve gde je obavljao poslove samostalnog stručnog saradnika i savetnika. Od 2004. godine stalno zaposlen u JP "Zavod za izgradnju Grada" u Novom Sadu gde je obavljao niz odgovornih dužnosti: savetnik direktora, pomoćnik direktora za opšte i ekonomske poslove, izvršni direktor. U periodu 2004. - 2008. bio je član radnih tela i komisija Skupštine Grada Novog Sada.

U periodu 2008. - 2012. savetnik potpredsednika Skupštine AP Vojvodine.“

Dakle, ovaj čovjek nema dodirnih tačaka sa tržištem, realnim životom. Cijeli život je birokrata. Uzeo sam ga za primjer jer neko mora biti primjer, moramo osjetiti problem na konkretan način. On nije jedini, 97% funkcionera svih stranaka u Srbiji su poput njega. On i oni su problem koji mora biti odstranjen ako hoćemo da Srbija krene.

Naravno, deregulaciji i tržištu se opiru i poluintelektualci koji se predstavljaju kao veličine tzv. Prve i Druge Srbije. Njih samo treba skloniti sa državnih jasli, nikoga od njih ne treba posebno uzimati za ozbiljno. Bez državnog budžeta oni izumiru za koju godinu, to su suštinski nebitni tipovi.

Kosovo. Kosovo nije problem, iako se stalno predstavlja u medijima i političkoj javnosti kao takvo. Zašto nije problem-pa zato što Srbija ne može da ga riješi. Ono na šta ne možete nikako da utičete nije problem. Stvarni problem Srbije je činjenica da svake godine u njoj nestaje jedan grad veličine Knjaževca. Dakle, za dvadeset godina u Srbiji će biti najmanje 200.000 ljudi manje no danas. Pisao sam već šta ćemo s Kosovom. Poenta je da je sad neophodno spriječiti potpunu kosovizaciju cijele Srbije. Sve u Srbiji nestaje. Pamet odlazi, ostali umiru. Takva država nije u stanju da riješi problem Kosova na kojem je preko milion i po Albanaca. Prosto, Srbija nije u stanju da ih apsorbuje u svoj sistem. Pazite, kako očekivati od prvih političara u Srbiji da riješe problem sa Tačijem kad nisu u stanju da riješe Anu Bekutu i Milutina Mrkonjića? O čemu mi dalje da razgovaramo?

Crkva i tzv. patriote nisu za rješavanje kosovskog problema? Srbija ne treba priznavati Kosovo, ali mora to pitanje skinuti s dnevnog reda. Crkva i dežurne patriote mogu da pomognu, ako to stvarno žele. Crkva neka rasproda svoj vozni park (ne pričam samo o vladikama, nego vidim i da neki lokalni sveštenici po Banjoj Luci, tu negdje tridesetak godina stari, voze već po troje novih kola) i neka tako oformi fond za srpski narod na Kosovu. Takođe, neka vrati svoje sjedište u Peć. Koštunica i ekipa neka se presele iz kruga dvojke na Kosovo. Ajde malo, patriote. Realne, konkretne stvari, dosta palamuđenja. Kad bi to uradile ove dvije grupe, Kosovo bi zaista postalo nešto sasvim drugo. Šta onda čekaju? Jednom dobro reče Dačić poslaniku DSS Samardžiću u Skupštini Srbije: „Dobro, majstore, nećemo u EU ali vrati svoju djecu iz zemalja EU da žive u Srbiji“. To je inače osnovni problem dobrovoljnih davalaca tuđe krvi-e, ajd da se kurumbačimo, ali nemoj preko mene i mojih, `leba ti.

Sve na tržište. Sama EU kao takva i nije bitna. Bitna je modernizacija Srbije. Ne mora Srbija ući u birokratizovanu EU ali mora postati tržišna, mora rastjerati birokratiju, mora uspostaviti vladavinu prava i mora znati šta realno može da kontroliše. Mora znati u kojim granicama je realno suverena. Trenutno nije sposobna da bude suverena bilo gdje mimo ministarskih kabineta.

Da li bi se građani ljutili kad bi država konačno počela da radi prave stvari? Naravno da bi. Ali, što`no reče Njegoš, „pučina je stoka jedna grdna“. Odgovoran političar ne treba da sluša niti narod niti korumpirane polu-elite ili udbaše u mantijama. Sviđa mi se kad Vučić pominje „Protestantsku etiku i duh kapitalizma“. To je recept. Ali, džabe ti recept samo na papiru, on mora i praktično da se primjenjuje. Vučiću, to znači da nema Mrkonjića, nema esenesovskih  i budžetlija ostalih stranaka, nema bilo koga ko se praktično suprostavlja civilizacijskom preokretu. Imaš sad 40%, počni da rješavaš stvari. Kakva korist od rejtinga ako se ništa konkretno ne uradi? Džabe demagogija, bio je i Tadić popularan, Milošević, Koštunica. I svi su išli linijom manjeg otpora misleći da će im rejting tako ostati neokrnjen. Znate šta? Ljudi na kraju ipak okrenu leđa od vas, iako ste radili sve da ugađate njihovim slabostima.

Izaći iz socijalizma konačno. Depolitizovati društvo a pogotovo privredu. Ako treba kocem i konopcem uvesti kapitalizam u Srbiju. Tako se najbolje mjenja ne samo sistem, nego mentalitet ljudi. Poslije pedeset godina ljudi u Srbiji počeće razmišljati drugačije. Kad su mogli Čileanci poslije dolaska na vlast Pinočea, mogu i Srbi. Ekonomski jaka Srbija biće prva zemlja jugoistočne Evrope, tu nema nikakve dileme. Ekonomski i vrijednosno razorena Srbija, socijalistička Srbija, mantijaška Srbija, nebeska Srbija-to ide vrlo brzo ka konačnom krahu i uništenju, što zapravo i nije uopšte loše, s moralne tačke gledišta.

Vučiću, šta od ovo dvoje? Šta bi Veber izabrao?