Iza sedam mora iza sedam gora, i još malo dalje,  živio je jedan mali narod sa veeeelikim vođom.

Taj narod je uvijek volio svoje vođe dok su na vlasti i Dnevnik u 19 i 30h. Taj narod je maštao o nezavisnosti, slušao Cecu, onanisao na Severinu i ništa nije jeo bez hljeba. Plašio se promaje i ljudi koji su koristili više od tri prsta. Analitičare je prezirao i podsmijavao im se.  Demokratija ih je smarala. Živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Bilo im je samo važno da su: živi, zdravi i da se ne puca.

Svaki veeeeeliki vođa bi poželio tim narodom da vlada.

Ali nakon godina i godina blagostanja, crni oblaci su se nadvili nad tim narodom.Godine debelih krava, zamjenile su godine vraćanja kredita.  Narod se pokvario. Počeo je da ronda i da se domunđava. Materijalno je počeo da više vrednuje od duhovnog. Željeli su da imaju pristojne plate, da idu na odmor, da se kvalitetno školuju i liječe. Maštali su da im djeca ostaju u zemlji u koju su se toliko kleli. Povećali su broj časova vjeronauke u školama, snimali promotivne spotove za sebe, a ne za druge. Sve je bilo uzalud. Što bi baba Radojka kazala, narod je uhvatio pasjaluk.

I jednog dana neko iz vlasti je došao spasonosnog rješenja ili su barem tako mislili. Spas je ležao u pričanju priča. Zemljom se pročulo da će onaj ko ispriča najuvjerljiviju priču i spasi kraljevstvo biti bogato nagrađen od  veeeeelikog vođe. I tako je sve počelo…

Dolazili su mnogi pripovjedači iz zemlje i regiona ali priče koje su ispričali su bile neuvjerljive i dosadne za najveći broj građane te zemlje. Ali, jednog dana prvo su utihnuli jaganjci, a onda i narod.

Čuli su riječi jednog od pripovjedača koji je rekao "Taj nevladin sektor potpomognut određenim opozicionim strankama već štampa određene značke. Imamo saznanja da će to biti značke na kojima će pisati borba protiv onog, ovog i da će ih uskoro distribuisati na prostor BiH".

Mediji su poludjeli. Novine su pisale o tome, a javni servis je napravio specijalnu emisiju. Na slavama se pričalo o značkama. Veeeeliki vođa je spremao nagradu, kada se odnekud iznebuha pojaviše neka veoma neprijatna pitanja:

• Koji nevladin sektor i koje opozicione partije štampaju značke?
• Kako nošenje značaka može da destabilizuje našu zemlju?

Odgovora je izostao, a “rondanje” naroda se nastavilo.

Pojavio se drugi pripovjedač koji je skrenuo pažnju naroda na sebe i svoju priču. „Režiseri i scenaristi raspada SFRJ žele sada nove državice prekriti veoma slabim liderima, koji nemaju nikakav demokratski i birački kredibilitet kako bi mogli nesmetano i neograničeno upravljati cijelim područjem“ a zatim doda „Jasno je da oni koji su na osnovu ratnog porijekla stranaka jaki, sada smetaju, kao što smetaju oni koji imaju većinsku biračku podršku i oni koji djeluju u skladu sa nacionalnim i državnim interesom“

Narod je klimao glavom i homogenizovao. Činilo se da je rješenje na pomolu, a onda se neko zapitao?

• Ko su režiseri i scenaristi raspada SFRJ, koji sada ovo žele?
• Šta smatraju stranke koje imaju projeklo iz rata, a šta isto smatraju stranke koje imaju većinsku biračku podršku?

Umjesto odgovora uslijedio je muk i opet se sve vratilo na staro: posao, plata, cijen i ostale “trice i kučine”.

Treći pripovjedač je pokušao da se dodvori narodu i da ga učini pametnijim nego što on stvarno jeste riječima „Da je apsolutno jasno, čak i za političke laike, da je pojačan politički i medijski pritisak s ciljem diskreditacije aktuelnog političkog vodstva Republike Srpske, prije svega, predsjednika Srpske Milorada Dodika.“

Narod je zastao i zapitao se kako su bili slijepi pored očiju, dok neko iz mase ne dobaci:

• Ko to vrši pojačan medijski i politički pritisak da bi diskreditovao veeeeelikog vođu?

Odgovor nije bilo priča “puče” kao mjehur od sapunice, i negodovanje se nastavi.

Četvrti pripovjedač je ispričao priču sa mnogo riječi kao što je neko i nešto. „Treba pogledati da li su neke nevladine organizacije sada uplanirane više nego protelkih godina ili više nego što to dobijaju zemlje u okruženju. Onda bi bilo jasno da se nešto traži od tih organizacija. Ja ne želim da kažem da oni direktno rade za strance i da imaju cijl da sruše Milorada Dodilka ali želim da kažem da tu nešto postoji.“

Narod je pažljivo slušao priču jer svi vole te metafizičke priče u kojima mogu da projektuju svoje strahove, maštarije i želje. Pa zar popularna psihologija i ezoterija nije najprodavanija literature na našim sajmovima knjiga? Pripovjedač je već bio otvarao žiro račun, vjerujući da je vrijeme plaćanja u kešu i nekretnina odavno prošlo kada  se među narodom  pojaviše glasovi ili bolje reći pitanja:

• Šta su to  NVO  uplanirale više nego što su uplanirale proteklih godina?
• Ko i šta traži od tih organizacija?

I sve se vrati na staro.

I dan danas novi pripovjedači dolaze sa manje ili više zanimljivim pričama, ali bez uspjeha. Narod je i dalje nezadovoljan, a veeeeeliki vođa žali što nije živo u vrijeme Ive Andrića,  jer je  on znao pričati  veeeeelike priče, koje narod rado slušao.