21. novembra 2012. godine oko 01.00h poslije ponoći Premijer Republike Srpske vraća se sa slave Svetog Aranđela. Vozi polako jer razmišlja o budžetu za 2013. godinu i uštedama koje trebaju da se postignu. Dvije pive koje popio na slavi i hronični umor ga tjeraju na dodatnu opreznost. Ugledavši žuto svjetlo na semaforu lagano je usporavao, kada je začuo je neki glas...

On: Aleksandre! Šta to radiš rabu Aleksandre?

Premijer Džombić: Ko?! Ko si ti?

On: Ja sam alfa i omega.

Premijer Džombić: Pa zar niste na utakmici Šefe?

On: Nemaj drugog Boga do mene, Aleksandre!!!

Premijer Džombić: Ups, nije valjda „došao“ taj čas?

On: Nije Aco, nije, nego me interesuje zašto siječeš granu na kojoj sjediš? Zašto ukidaš sopstveni Sekretarijat za vjere, rabu Aleksandre?

Premijer Džombić: Stani, jesi ti Bog Otac, Bog Sin ili Bog Duh Sveti? Ili sve troje u jednom. Reci mi?

On: To sada nije bitno i nećemo ulaziti u teološke rasprave, O tome je raspravljano još na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine, a kasnije i u Carigradu 381. godine. Pitam te nešto mnogo prostije, zašto ukidaš Skretarijat za vjere?

Premijer Džombić: A to, pa nema para. Mora se štediti, štedimo na Predsjedniku, poslanicima,  platama, kulturi, nevladinim organizacijama, na kancelarijskom materijalu, 8. martu, svemu

On: To nije opravdanje, duhovno je uvijek ispred materijalnog

Premijer Džombić: Kako nije opravdanje, pa ja sam Premijer i meni je uvijek bilo materijalno ispred duhovnog!!! Kada sam te molio u junu da pošalješ kišu,  bi suša! Kada sam te molio u novembru da zaustaviš kišu, bi poplava! Kada sam te molio za klizište na Čemernu, ti ništa. A, sada lobiraš za pare. Više imam koristi od Dodera iz civilne zaštite nego od tebe.

On: Griješiš Aco, Ja i kada rušim gradim. Ko te spasio onomad na Izvršnom odboru na Kozari? Ko ti je zimus poslao onoliki snijeg na Kalinovik ne bi li se u očima javnosti pokazalo kako je Republika Srpska moćna i funkcionalna. Ko Aleksandre? To što ti ne znaš da ispratiš u medijima kako treba to je tvoj problem.

Premijer Džombić: Pomogo si mi na Kozari ne mogu da griješim dušu i zato ti hvala, ali Sekretarijat je samo nekoliko ljudi i ništa više.

On: Znaš da mene ljudi ne interesuju previše, ovo je stvar principa.

Premijer Džombić: Lako je tebi ganjati principe kad imaš neograničen budžet, kada ne očekuješ rekonstrukciju Vlade u narednoj godini i kada ti partijski „prijatelji“ ne rade o glavi.

On: Zato je ovo dolina suza, ali valja razmišljati o životu poslije smrti. 

Premijer Džombić: Ma razmišljam ja o tome, ali i o životu poslije mandata

On: Čudni su putevi Gospodnji!

Premijer Džombić: Pa šta da radim?

On:  Vjeruj...

U tom trenutku upalilo se zeleno svjetlo i Premijer Republike Srpske pusti kvačilo i doda gas. Znao je da će se svim silama boriti za opstanak Sekreterijata,  jer je izabrao carstvo nebesko, a ne zemaljsko. Znao je takođe da o ovom razgovoru ne smije nikome da priča, pogotovo kada bude išao na sistematski pregled kod psihologa.

22. novembra u 9.30h premijera Džombića je probudio telefon. Na liniji je bio Nikola Baštinac koji mu je kazao „Kada je riječ o Sekretarijatu za vjere, mi smo prvo posmatrali tu instituciju kroz ekonomsku prizmu. Ali, postoji i druga strana, koja je takođe važna, a to je odnos Republike prema religijskim zajednicama, odnosno crkvama.“ (Novi Reporter Br. 509/12. decembar 2012. godine).