Nekoliko godina traju špekulacije oko nalaza Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice sa razno raznim kvalifikacijama, ko je to sačinio, na osnovu čega sačinio, ko je potpisao, a najčešće se u kontekst tog izvještaja stavlja moje ime i to od strane, prije svega, Predsjednika Republike Srpske, pa onda ovoga zaposlenika u Ministarstva pravde koji se zove i preziva Krčmar, ne znam kako mu je ime, i onda razno raznih SNSD-ovih stručnjaka koji to nazivaju najvećim činom veleizdaje.

Da bismo ovu situaciju jednom definitivno rasčistili postavljam pitanje, gospođo ministarka:

Zbog čega, na osnovu čije odluke i ko je formirao Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, na osnovu čijih istraga i nalaza je Komisija sastavila izvještaj, kome je ova Komisija podnijela izvještaj, ko je izvještaj potpisao i ko ga je usvojio?

O D G O V O R

Ministarstvo pravde Republike Srpske, dostavilo je poslaničko pitanje Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica kao obrađivaču Informacije o izvještaju Komisije za Srebrenicu.

U tom smislu, dostavljamo odgovor na poslaničko pitanje koji je sačinjen od strane Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

S poštovanjem,

MINISTAR

Gorana Zlatković

Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica

Broj:08/4.1.1/773-155/13

Datum: 07.11.2013. godine

REPUBLIKA SRPSKA MINISTARSTVO PRAVDE

Trg Republike Srpske 1 Banja Luka

Predmet: Odgovor na poslaničko pitanje

Imajući u vidu navedeno poslaničko pitanje, obavještavamo vas o sljedećem:

Formiranje Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) bilo je motivisano obavezom Republike Srpske (RS) da odgovori na Odluku Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine (BiH) od 3. marta 2003. godine. Odluka Doma odnosila se na 49 prijava koje su podnijeli najbliži rođaci lica prijavljenih kao nestala u događajima u julu 1995. godine u srebreničkoj regiji, a o čijoj sudbini tada nije bilo pouzdanih saznanja. Pošto Dom nije bio zadovoljan prvim odgovorom Vlade RS (septembar 2002. godine), uslijedila je reakcija Visokog predstavnika u BiH (OHR), a u međuvremenu je pristiglo još 1.800 aplikacija.

Dom za ljudska prava BiH je naredio Republici Srpskoj da "po hitnom postupku" objavi sve informacije koje posjeduje, a koje se odnose na sudbinu i mjesta gdje se nalaze nestali, zatim da otkrije "sve informacije koje se odnose na lokacije pojedinačnih i masovnih primarnih i sekundarnih grobnica žrtava događaja u Srebrenici koje nisu ranije objelodanjene", kao i da "sprovede potpunu, svrsishodnu, temeljnu i detaljnu istragu o događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi članovi porodica i javnost saznali za ulogu RS u masakru u Srebrenici jula 1995, za njene kasnije pokušaje da prikrije ove činjenice, te za sudbinu i mjesto gdje se nalaze lica nestala u Srebrenici u julu 1995". U odluci Doma nije precizirano da li se radi o licima iz podnesenih apelacija ili o svim licima koja su tada bila prijavljena kao nestala.

Vlada RS je, suočena sa zahtjevom Doma za ljudska prava BiH i OHR-a, sredinom decembra 2003. formirala Komisiju, kao svoje privremeno radno tijelo (Vlada RS, Odluka o obrazovanju Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, broj: 02/1-020-1378/03, od 15. 12. 2003.).

Komisija je imala sedam članova. Pet članova imenovala je Vlada RS, a dvojicu visoki predstavnik. Za predsjednika je imenovan Marko Arsović (sudija i advokat); za članove: Đorđe Stojaković (bivši sudija i advokat, potpredsjednik Komisije), Milorad Ivošević (sudija), Gojko Vukotić (bivši sudija i advokat), Milan Bogdanić (šef Kancelarije Vlade RS za traženje nestalih lica). Visoki predstavnik imenovao je Smaila Čekića (istoričar, potpredsjednik Komisije) u ime porodica koje su podnijele apelacije i Gordona Bejkona, predstavnika Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP). Poslije prihvatanja ostavke Marka Arsovića, Vlada RS je 20. aprila 2004. godine za novog predsjednika Komisije imenovala dotadašnjeg člana Komisije Milana Bogdanića. Naknadno, u Komisiju je imenovan istoričar Željko Vujadinović (17. maja, operativno od 25. maja 2004. godine). U svojstvu posmatrača, rad Komisije pratili su predstavnici OHR (najčešće Prvi zamjenik visokog predstavnika Bernar Fasije), međunarodne policije i Tužilaštva MKSJ.

Komisiji je zadato da "preduzme sve istražne i druge radnje u cilju utvrđivanja pune istine o događajima u i oko Srebrenica u vremenu od 10. do 19. jula 1995." Takođe, naloženo je MUP-u RS, Ministarstvu pravde RS, Ministarstvu odbrane RS, Generalštabu VRS, OBS-u i Republičkom sekretarijatu za odnose sa MKSJ da "u potpunosti podrže rad Komisije".

Prvi preliminarni izvještaj Komisije sačinjen je 14. aprila 2004. godine. Preliminarni izvještaj potpisali su potpredsjednici – Smail Čekić i Đorđe Stojaković.

Komisija je podnijela Izvještaj 11. juna 2004. godine Vladi RS, koji je istog dana i usvojen.

Izvještaj od 11. juna 2004. godine, kao i Dodatak izvještaju od 15. oktobra 2004. potpisali su: predsjednik Komisije (Milan Bogdanić), dva potprdsjednika (Smail čekić i Đorđe Stojaković), kao i četiri člana (Gordon Bejkon, Gojko Vukotić, Milorad Ivošević i Željko Vujadinović).

Zbog pristizanja novih dokumenata i informacija, za čiju je potpuniju analizu i ocjenu trebalo još vremena, a kako stoji u Dodatku izvještaja, tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić i Vlada RS su obezbijedili svu potrebnu političku i finansijsku podršku za produžetak mandata Komisiji do 15. oktobra 2004. godine.

Tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić se obratio javnosti povodom Izvještaja Komisije (RTRS 22. juna 2004. godine).

Preporuke Komisije

Završetak rada Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine nije kraj nego početak priče o tome zločinu kao i o drugim zločinima počinjenim na prostorima Bosne i Hercegovine.

Cjelovitija predstava o događajima u i oko Srebrenice moguća je samo nakon sagledavanja njihovog istorijskog konteksta.

Imajući u vidu rezultate istraživanja, Komisija preporučuje:

•Metod i način rada Komisije mogao bi biti model za dalja istraživanja počinjenih zločina na svim prostorima, bez obzira na to ko ih je kada i gdje počinio;

•Izvještaj sa prilozima predstavlja dobar osnov za angažovanje nadležnih organa (posebno organa gonjenja i pravosudnih organa na entitetskom i državnom nivou) za dalje istraživanje, dokumento-vanje i procesuiranje zločina;

•Nadležni organi treba da nastave sa aktivnostima na daljem prikupljanju dokumentacije i relevantnih činjenica, posebno u vezi sa eventualno novim pojedinačnim i masovnim grobnicama. Info-rmacije o potencijalnim grobnicama koje eventualno stignu orga-nima Republike Srpske poslije završetka rada Komisije treba dostaviti Federalnoj komisiji za nestala lica ili drugom nadležnom organu;

•Pospješiti i ubrzati rad na ekshumacijama i identifikacijama posmrtnih ostataka u kojem cilju nadležni organi treba da iznađu odgovarajuća materijalno-finansijska sredstva.

•Dozvoliti da tijela još godinama leže u sada poznatim grobnicama, bila bi dodatna nepravda porodicama koje već devet godina čekaju na odgovore;

•Organi vlasti treba da preispitaju angažmane lica zaposlenih u državnim organima, institucijama kao i javnim službama, a koji su osumnjičeni za ratne zločine;

•Komisija osjeća potrebu da preporuči rukovodstvu Republike Srpske da se pokloni žrtvama Srebrenice i izvini porodicama žrtava.

Komisija se nada da će isti primjer slijediti i predstavnici vlasti drugih naroda u Bosni i Hercegovini u odnosu na sve druge ratne zločine i žrtve nevino nastradale u ratnim događanjima.

•Uporedne spiskove treba objaviti u sredstvima javnog infor-misanja, nakon ocjene Izvještaja od strane Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine

Vlada Republike Srpskeje po završetku rada Komisije 10. novembra 2004. godine usvojila sljedeće Zaključke: 

1. Vlada Republike Srpske upoznala se i prihvatila Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.

2. Izvještaj nedvosmisleno pokazuje, da su u području Srebrenice u julu 1995. godine, učinjeni zločini velikog obima grubim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava.

3. Konstatujemo, da je Republika Srpska iskazala odlučnost da se suoči sa istinom o događajima iz proteklog tragičnog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine.

4. Vlada Republike Srpske smatra da će Izvještaj pomoći rasvjetljavanju sudbine velikog broja nestalih lica navedenih u Odluci Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, ali i drugih lica koja nisu obuhvaćena ovom odlukom.

5. Rad Komisije istorijski je čin, i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti institucija Republike Srpske i srpskog naroda.

6. Vlada Republike Srpske saosjeća sa bolom srodnika postradalih Srebreničana, uz iskreno žaljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila.

7. Vlada Republike Srpske je opredijeljena i preduzima odlučne korake da se pred lice pravde izvedu sva lica koja su počinila ratne zločine. Nijedan zločin, bez obzira ko ga počinio, ne smije ostati nekažnjen.

8. Izvještaj sa prilozima predstavlja dobar osnov za postupanje nadležnih organa (posebno organa gonjenja i pravosudnih organa na svim nivoima vlasti) za dalje istraživanje, dokumentovanje i procesuiranje zločina.

9. Nadležni organi Republike Srpske nastaviće sa aktivnostima na daljem prikupljanju dokaza koji će pomoći potpunom otkrivanju sudbine nestalih lica.

10. Vlada Republike Srpske zahtjeva da se što prije izvrši ekshumacija i identifikacija nestalih lica, jer bez toga je nemoguće završiti ovaj proces.

11. Metod i način rada Komisije trebao bi postati primjer za neophodna dalja istraživanja počinjenih zločina na svim prostorima, bez obzira na to, ko ih je, kada i gdje počinio.

12. Potpuni uvid u događaje u i oko Srebrenice moguć je jedino nakon sagledavanja istorijskog konteksta.

13. Vlada Republike Srpske smatra da će rad i rezultati rada Komisije doprinijeti stvaranju klime povjerenja u Bosni i Hercegovini i širem regionu.

14. Vlada Republike Srpske izražava poštovanje radu Doma za ljudska prava i njegovom nasljedniku, uz iskrenu opredijeljenost za sprovođenje odredaba humanitarnog prava, uz prijedlog da prihvati rezultate ovog Izvještaja.

15. Vlada Republike Srpske odaje iskreno priznanje članovima Komisije na hrabrosti, odlučnosti, savjesnom i ljudskom odnosu koji su pokazali u radu.

S poštovanjem,

DIREKTOR

Milorad Kojić

P R I L O G:

1. Obraćanje tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića

PREDSJEDNIK REPUBLIKE SRPSKE DRAGAN ČAVIĆ - OBRAĆANjE JAVNOSTI POVODOM IZVJEŠTAJA KOMISIJE

(22.6.2004.) 

OBRAĆANjE JAVNOSTI POVODOM IZVJEŠTAJA KOMISIJE ZA SREBRENICU

Građani Republike Srpske,

Od dana kada ste mi dali povjerenje, i kada sam voljom vašeg glasa postao Predsjednik Republike Srpske, dakle predsjednik svih građana Republike Srpske, obavezan sam da račune polažem vama iz moralnih, političkih ali i ustavnih razloga.

Bio bih sretan da sam ovo proteklo vrijeme imao mogućnost da svako moje obraćanje vama bude zabilježeno kao objava napretka koji će vam poboljšati život i učiniti sretnijim vaše porodice.

Za ovih godinu i po dana, a posebno u ovoj godini i u posljednje vrijeme, Republika Srpska se suočava sa posljedicama loše strane ratne prošlosti, uz opšte stanje ekonomsko-socijalne krize koja predugo traje i učestale napade na entitetski status Republike Srpske.

Ne mogu reći da smo u dobroj poziciji, jer to ne odgovara istini. Ali isto tako ne mogu prihvatiti da smo u bezizlaznoj poziciji, jer i to ne odgovara istini. Za svako teško pitanje može se dati adekvatan odgovor ako smo spremni da se suočimo sa istinom, ma kakva ona bila.

Obraćam vam se danas, jer smatram izuzetno važnim za budućnost svih nas, da budete upoznati sa izvještajem Komisije za ispitivanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.

Rad ove Komisije završen je prije nekoliko dana nakon višemjesečnog mukotrpnog rada i istraga koje su provodile institucije Republike Srpske. Pratio sam rad i periodično bio obavještavan o nalazima Komisije. Saznanja koje objavljuje izvještaj predstavljaju za mene šokantno suočavanje sa tragičnom istinom o ljudskom stradanju velikih razmjera.

Zbog toga se obraćam vama, građanima Republike Srpske, ali prije svega Srbima, koje želim da upoznam sa dijelom istine koju smo sami ustanovili i koja još uvijek nije potpuna ali je i nepotpuna ipak zastrašujuća.

Posljednjih gotovo 9 godina o srebreničkim događajima govorio je cijeli svijet: porodice Bošnjaka koje svoje nestale rođake traže svo ovo proteklo vrijeme, razne vladine i nevladine organizacije u Federaciji BiH, istoričari, filozofi, političari, mediji iz cijelog svijeta.

Provodene su i brojne zvanične i nezvanične istrage širom svijeta, od strane Haškog tribunala, Holandske vlade, Francuskog parlamenta, NATO-a, ali i akademskih eksperata i novinara iz cijelog svijeta kao na primjer profesor Edvard Herman sa Univerziteta iz Pensilvanije sa ekspertima iz SAD, Kanade, Njemačke, Francuske, Srbije i Velike Britanije.

Jedino srpska strana do formiranja Komisije nikada zvanično nije otvarala istragu.

Srebrenički tragični događaji postali su planetarni sinonim stradanja i zločina na kraju 20 vijeka, polarišući učesnike srebreničkih događaja na žrtve Bošnjake-Muslimane i počinioce Srbe. Izvađeno iz cijeloga vrtloga rata kao jedna od glavnih slika sukoba u Bosni i Hercegovini, stvoren je stereotip žrtve i počinioca koji nas prati i danas kao i svih prethodnih poratnih i ratnih godina.

Iako je 1992. godine do tragičnih događaja 1995. godine u i oko Srebrenice ubijeno oko 1760 Srba, velikim dijelom civila, od čega se još uvijek oko 300 vodi kao nestalo, iako se zna da je u zaštićenoj zoni Srebrenice bilo pet zatvora za Srbe kroz koje je prošlo 235 ljudi od čega ih je 80% ubijeno, iako je zbog svega ovoga Naser Orić u Hagu - optužen za počinjene ratne zločine, stereotip o žrtvi i počiniocu, kada je Srebrenica u pitanju nije ni do dan danas promjenjen.

U toku 1992. i 1993. godine, na području opština Srebrenica, Bratunac, Milići i Skelani, muslimanske oružane snage uglavnom iz Srebrenice su uništile desetine srpskih sela, i na najbrutalniji način likvidirale stotine civila. Sela Osmače, Žutica, Konjević Polje, Sandići, Glogova, Metaljka, Blječava, Gnioni, Oparci, Rupovo Brdo, Žutići, Gligori, Milakovići, Ratkovići, Loznica, Brežani, Krnjići, Zalazje, Magašić, Ježestice, Bračan, Fakovići, Boževići, Bjelovac, Sikirić, Kravice, Ćosići, Kušići, Skelani, Vandžići i mnoga druga sela su svjedoci krvavih zločina.

Vrtlog zločina u srebreničkom području počeo je još 1992. godine. Republika Srpska je istražila i dokumentovala ove zločine nad Srbima u i oko Srebrenice, predala Tužilaštvu u Hagu, na osnovu čega je podignuta optužnica protiv Nasera Orića, a sigurno da će još mnogi Orićevi izvršioci i naredbodavci biti procesuirani za zločin nad Srbima počinjen na širem području Srebrenice. Svi Srbi s pravom očekuju da počinioci ovih zločina budu kažnjeni.

Filip Korvin, bivši koordinator civilnih poslova UN u BiH je rekao: „Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio samo masakr Srba nad Muslimanima, nego serija krvavih napada i protivnapada, koji je nakon trogodišnjeg perioda borbi, doživio svoj vrhunac u julu 1995. godine“.

Niko ne osporava činjenice i dokaze stradanja Srba u Srebrenici do 1995. godine, ni Haški tribunal to ne čini, naprotiv istražuje i vodi krivične postupke.

Ali stereotip o Srebrenici stvoren je zbog fokusiranja svjetske javnosti na događaje u julu 1995. godine.

U srpskoj javnosti, godinama nakon jula i avgusta 1995. godine stradanje Bošnjaka u Srebrenici u pravilu je doživljavano kao preuveličana manipulacija brojem žrtava i kao metod pritiska na Republiku Srpsku i njen institucionalni status. Srpsko institucionalno ćutanje svih ovih proteklih godina, podgrijavalo je stvaranje stereotipa, jer se u pravilu ćutanje razumije kao priznanje.

Mnogi danas sa pravom traže cjelovito sagledavanje svih događaja u i oko Srebrenice cijeli ratni period kao istorijski kontekst ljudskog stradanja, mržnje i zločina.

Ali svih ovih proteklih godina javnost se polariše nacionalno, tražeći da se definiše ko je bio uzrok, a ko je bio posljedica. Tražeći uzrok i tražeći posljedicu svih ovih godina u stvari traži se ravnoteža u zločinu, bez izuzetka kod svih u BiH. Pretpostavka da uzrok po pravilu proizvodi posljedicu, i da je posljedica opravdan odgovor na uzrok je u stvari uzaludno traženje nenapisane pravde da se zločin opravdava zločinom. Ako je istorijski kontekst srebreničkih tragedija motivisan traženjem istorijske ravnoteže u zločinu onda se može očekivati da je 1995. godina uzrok za neku buduću godinu u začaranom krugu zločina čovjeka nad čovjekom.

Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine formirana je Odlukom Vlade Republike Srpske 15. decembra 2003. godine a na osnovu Odluke Doma za ljudska prava BiH od 03. marta 2003. godine, koja kao sudska presuda obavezuje Republiku Srpsku da istraži sudbinu nestalih Bošnjaka po osnovu podnesenih 49 individualnih tužbi bliskih srodnika nestalih i oko 1800 sličnih tužbi koji su bili u postupku pred Domom za ljudska prava BiH, a tiču se Srebrenice.

Teško je bilo naći Srbe koji će raditi u Komisiji jer su bili svjesni istorijske odgovornosti pred vlastitim narodom zbog istrage kojom treba da utvrdi što više dokaza za istinu o 9 dana srebreničke tragedije, i o ulozi Srba u stradanju Bošnjaka.

Svi članovi Komisije koji su prihvatili ogromnu odgovornost, radili su savjesno i nepristrasno, i svi zajedno potpisali konačni izvještaj uz brojne priloge, dokumente i transkripte koji su činili dokaze i osnov za zaključke.

U konačnom izvještaju piše: „Rad Komisije istorijski je čin i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti srpskog naroda i Republike Srpske, suočavanja sa sobom, istorijom i drugima“.

Upravo je tako.

Izvještaj nedvosmisleno konstatuje da su u 9 dana jula 1995. godine, u području Srebrenice počinjena zlodjela.

Citiraću neke dijelove izvještaja:"Najdramatičnije je 12. i 13. jula u Potočarima, bilo sistematsko razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od porodica... Izdvojeni su, držani na zasebnim mjestima (ispred Fabrike cinka i u „bijeloj kuci“). Bolna je činjenica da je medu njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i za vrijeme evakuacije".....

"U blizini "bijele kuće" iz zgrade "Transporta" i u blizini potoka u navedenim danima vršena su sporadična ubijanja"....

"Razdvojeni "vojno sposobni" Bošnjaci u Potočarima (njih najmanje 1000) odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu 12. i 13. jula, gdje su dovođeni zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja. Iza njih ostala je velika gomila ličnih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno uveče 13. jula 1995. godine".....

"Medunarodni komitet Crvenog krsta iz baze u Potočarima 16. jula evakuisao je 87 ranjenika u Bratunac, gdje je takođe izvršeno izdvajanje „vojno sposobnih“. Izvođena su 23 ranjenika koji su potom postali ratni zarobljenici. Odatle su odvedeni i njihova sudbina postala je neizvjesna".

"U toku dana je do 17,30 zarobljeno najmanje 6000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1500 - 3000 ljudi, i u selu Sandići na jednoj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1000 - 4000 ljudi. Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević Polja ubijeni su na obali Jadra ujutro 13. jula 1995. godine. Istog dana u poslijepodnevnim časovima (oko 16,00 sati)... u tri autobusa dovezena je grupa zarobljenih Bošnjaka i strijeljana u Cerskoj. Najmanje je streljano 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 lica nosilo civilnu odjeću. Najmanje 48 je bilo povezano žicom, tako što su im ruke svezane s leda".....

"Kasno poslijepodne 13. jula 1995. godine više od 1000 zarobljenih u selu Sandići odvezeno je u Kraviću i zatvoreno u skladište Osnovne organizacije kooperanata „Kravica“ (zemljoradnička zadruga). Nakon što se desio incident u kojem je jedan zarobljenik ubio jednog policajca čiji su se „pripadnici snaga MUP-a razbjesnili i oko 18,00 sati počeli likvidirati zarobljenike“ (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima)".

"... U toku 14. jula 1995. godine ..... Zarobljenici su zatočeni u salu Osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama. U Grbavcima je, po nekim procjenama, bilo oko 1000 zatočenih. Oni su iz Grbavaca prevoženi kamionima do stratišta u Orahovcu. Svi su prethodno povezani po očima. Za pogubljenje su korištene dvije livade. Ubijeni su odmah zatrpavani u masovne grobnice, pa je kasnije VRS prekopala i prenijela tijela na druge lokacije".....

"Istoga dana VRS je 1500 - 2000 zarobljenika iz Bratunca prevezla do Petkovaca i zatočila u sali Osnovne škole. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i kamionima ih prevozili do brane Petkovci. VRS je zatočenike streljala u grupu od 5 do 10 ljudi (2 zatočenika su preživjeli strijeljanja)".

"16. jula 1995. godine, prema utvrđenom obrascu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi, koji su 14. jula 1995. godine odvezeni u Pilicu. Strijeljanja su izvršena na vojnoj ekonomiji Branjevo. Istoga dana (oko 15,00 časova). izvršena je još jedna egzekucija zarobljenih. Tada je grupa pristiglih vojnika .... izvela zatočene iz Doma kulture u Pilici i likvidirala oko 500 ljudi. Takođe je oko 16. jula 1995. godine VRS izvršila i likvidaciju više stotina zarobljenih (oko 500) u Kozluku".....

..."Komisija je ..... prikupila informacije o postojanju 32 do sada nepoznate i neobrađene masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka, žrtava događaja u i oko Srebrenice"....

... "Faza ispitivanja je okončana posjetama, provjerama i preliminarnim verifikacijama 3 primarne i 29 sekundarnih i tercijarnih grobnica..."

... "Naša Komisija raspolaže saznanjima o još nekoliko masovnih grobnica na području opština Bratunac, Srebrenica, Zvornik, Šekovići i Osmaci, a u kojima je takođe nalaze posmrtni ostaci srebreničkih žrtava". Izvještaj je potkrijepljen velikim brojem dokaznih materijala i završava se zaključcima kojima se konstatuje da je Komisija, ... "Pored ostalog došla do slijedećih rezultata:- prikupila značajnu dokumentaciju, informacije, saznanja i druge dokaze o događajima u i oko Srebrenice od 10. - 19. jula 1995. godine, uključujući i one koji do sada nisu bili poznati;- utvrdila da je u periodu od 10. - 19. jula 1995. godine likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, te da je izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela;

- Otkrila 32 nove - do sada nepoznate lokacije masovnih grobnica od kojih su 4 primarne ...."

Sve ovo prethodno što sam citirao djelić je iz izvještaja koji je sačinjen na 41 strani uz više hiljada stranica raznih priloga.

Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin a tek onda kao predsjednik Republike Srpske moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.

Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu.

Čuveni srpski vojskovođa iz Prvog svjetskog rata, vojvoda Živojin Mišić je rekao: "U ratu se lako gubi glava i lako se gubi obraz".

Preko 20 hiljada Srba izgubilo je život u posljednjem ratu časno se boreći za svoj narod i Republiku Srpsku. Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli srpski narod ostane bez obraza. Ko je od Srba u ratu izgubio obraz, sami moramo utvrditi. To će osnažiti naš zahtjev drugima koji su u ratu činili zločin nad Srbima, da istinom osude počinioca zločina iz svog naroda.

Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima vrijeme je da se svi u BiH okrenemo traženju ravnoteže pravde prema počiniocima zločina.

Istina, ma kako teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam ukazivati i utvrđivati drugi.

Izvještaj Komisije za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine početak je na teškom i po sve nas vjerovatno ponekad poraznom putu saznavanja istine. Na relevantnim državnim organima i institucijama jeste da procesuiraju ove i ovakve rezultate rada Komisije, a na nama svima je da nastavimo hod ka istini. Jedino tako možemo izbjeći da nam se u budućnosti djeca između sebe mrze samo zato što su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi. Krivica ne može biti generalna ili kolektivna. Krivci uvijek imaju ime i prezime i ne sudi im se zato što pripadaju ili predstavljaju jedan narod, već zbog onoga što su učinili. Na istorijskom smo ispitu svi mi u BiH, kao i države iz našeg okruženja, jesmo li smogli snage da prekinemo začarani krug gdje žrtva danas postaje zločinac sutra, a mržnja danas postaje osveta sutra.

Dejtonski mirovni sporazum dao je okvire za Bosnu i Hercegovinu u kojoj sva tri konstitutivna naroda i nacionalne manjine mogu ispoljiti svoj identitet tako da ne ugrožavaju jedni druge. Uz poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, na svakom od naroda je sada da se izbori za svoj korak do istine, na prvom mjestu suočavanjem sa vlastitim grešnicima.

Ne mogu znati da li će srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i suosjećam bol onih koji još uvijek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjerovaće u pravdu ako saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni koji su počinili zlodjela.

Kao predsjednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i otac dvoje djece koja svoju budućnost vide ovdje, pozivam svakog pojedinca, bez obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem za druge pomogne da nam istorija počne da biva hronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i destrukcije.

Dragan Čavić

Predsjednik Republike Srpske

Banja Luka, 22. juni 2004. godine