Miletići su jedina porodica u selu u kome je do 1999. godine, odnosno povlačenja srpske vojske i policije sa Kosova i Metohije, u tridesetak domaćinstava bilo oko 200 Srba.

"Osudio sam sebe, suprugu i dvoje dece na izolaciju i žrtvovao ih zarad sopstvenog ubjeđenja da ću sopstvenom žrtvom pomoći opstanku Srba i srpske države na Kosovu i Metohiji", priča za Srnu Miletić.

Tamara, učenica sedmog razreda, i njen brat Lazar, učenik šestog razreda, u prečniku od pet kilometara, izuzev podivljalih pasa, živu dušu ne mogu sresti niti vidjeti.

U organizaciji Ministarstva za zajednice i povratak u privremenoj vladi samoproglašenog Kosova u poznu jesen 2009. godine u Opraške se vratilo 14 nosilaca domaćinstava, među kojima je bio Petko, sa suprugom Snežanom i dvoje djece.

Od 15 novosagrađenih kuća, samo na kući Miletića se dimi odžak. Ostale povratničke kuće su opljačkane i razidane, jer su povratnici, kako kaže Petko, suočeni sa bandama lopova i naoružanih kriminalaca, spasavali žive glave ostavljajući sve za sobom.

"Imali smo jedno ubistvo, napade na goloruke ljude smeštene pod šatorima, krađu tek dovučenog građevinskog materijala i, što je najgore, otvorene pretnje da sledeće jutro nećemo dočekati. To, ispada, niko izuzev mene i moje porodice nije istrpeo niti je imao hrabrosti da se poput mene i moje supruge suoči sa problemom golog opstanka na ledini", ispovijeda se Petko i kroz suze kaže "ja sam svoje dvoje dece osudio na propast".

On kaže da se više ne plaši samozvanih "boraca", ljudi koji u šarenim uniformama takozvane oslobodilačke vojske Kosova naoružani sijeku šume u vlasništvu Srba u Opraškama, ali se plaši "Božije kazne" jer je svoju djecu osudio na život u izolaciji.

"Moja deca i moja porodica zavidimo, verujte mi, ljudima koji izdržavaju višegodišnje kazne u zatvorima", veli Petko i dodaje da njegova Tamara i Lazar vide svijet jedino tokom boravka u školi u Osojanu, udaljenoj oko pet kilometara.

Motiv više za potpunu rezignaciju ovom uglednom domaćinu jeste činjenica da u njegovo dvorište od 2012. godine do danas nije kročila noga bilo kog funkcionera, ni iz srpskih niti iz kosovskih institucija.

"Znaju jedino da me zovu da zaokružim unapred pripremljeno ime na glasačkom listiću i tada obećaju sve, ali me i uslove da ću ostati bez minimalca u iznosu od 16.000 dinara ako ne izađem na izbore i ne glasam onog koga mi preporuče", bez straha priča Petko.

 Njegova supruga Snežana dobila je šećer, a i kako ne bi kad svakodnevno ostaje po tri-četiri sata sama, strahujući da će je razbojnici zateći, dok iščekuje povratak djece iz škole.

"Ovo nije život, ali gde da odemo? Na ulicu ili u neki prihvatni centar? Da živimo od pomoći narodne kuhinje? E, to neću dozvoliti, pa makar nas sve četvoro ovde našli mrtve", izgovara ova ponosna majka i supruga.

Miletići obrađuju osam hektara zemlje. Imaju dva velika plastenika. Skidaju djetelinu sa blizu sedam hektara površine, ali kažu da su sve stekli sami i bez ičije pomoći.

"Držali smo desetak krava, ali smo mleko prodavali po ceni koju nam određuje onaj koji bi jedva čekao da nas više u Opraškama nema", veli Petko.

Nedostaje mu mala pomoć da kupi kosačicu i balirku, ali tu pomoć, kako kaže, ne očekuje ni iz države Srbije niti od kosovskih vlasti jer ni kod jednih ni drugih nema "vezu" niti svoje ljude.

Za razliku do njega, koji sa porodicom živi u Opraškama, pomoć u građevinskom materijalu i mehanizaciji se daje ljudima koji od 1999. godine nogom nisu kročili u Osojansku kotlinu, i to je ono što, kako on tvrdi, porodice poput njegove odvraća od povratka, jer shvataju da je mnogo isplativije biti na spisku "zainteresovanih" za povratak na Kosovo i Metohiju.

Izvor: SRNA