U ovom tekstu ću nastojati da skinem masku političkim liderima RS, i pokažem kako u ovom trenutku i sa ovakvim konstitutivnim uređenjem, bilo kakva priča o mirnom “razdruživanju” sa drugim entitetom nije ništa drugo do obične maštarije. 

Kao prvo, otcjepljenje RS od ostatka BiH nije moguće  jer nije predviđeno u najvažnijem  političko – pravnom aktu, Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, tj. onoga što je danas poznato kao Ustav BiH. U tom Ustavu stoji da: “… će se BiH sastojati od dva entiteta…”, gdje su svakom ponaosob definisane nadležnosti, i to na taj načina da niti država može da ukine entitet (bez njegove saglasnosti), niti entitet može da ukine državu. To u teorijskom smislu liči veoma na (asimetričnu) federaciju. U Ustavu nigdje ne piše da je bilo kakvim referendumom predviđeno otcjepljenje jednog od entiteta. Stoga, ako Bošnjaci i Hrvati zajedno sa Srbima ne pristanu na promjenu Ustava i kvalifikovanom većinom u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH, kao i u Domu naroda promijene Ustav i u njega uvedu pravo entiteta na referendum o otcjepljenju, od te priče, bar za sada, nema ništa. 

Sa druge strane, sve i da se referendum održi, ono što ljudi često zaboravljaju je da RS nije entitet srpskog naroda, nego entitet sva tri konstitutivna naroda u BiH, te je stoga pozitivan odgovor na potencijalno refendumsko pitanje: “ Da li podržavate otcjepljenje RS od ostatka BiH”, jedino legitiman ako ima većinu sva tri naroda. U suprotnom, RS se pokazuje kao licemjerna i kontradiktorna, jer bi na nivou entiteta zagovarala građanski princip jedan čovjek – jedan glas, a na nivou BiH ravnopravnost naroda.

Drugi veliki problem je teritorijalne prirode. S jedne strane problem Goražda , a s druge, one mnogo krupnije, pitanje Brčko Distrikta. Naime, pitanje Brčko disktrita je riješeno arbitražom 1999. godine tako što je ono postalo kondominijum dva entiteta, odnosno pravo na njega polažu i RS i Federacija BiH, ali je ostavljena i mogućnost da međunarodni arbitar može da presudi da Distrikt pripadne ili jednom ili drugom entitetu, ukoliko smatra da postoji prijetnja njegovom statusu. Kako je Brčko već pripadalo RS, u slučaju odvajanja šta mislite u čiju korist bi “međunarodni arbitar” odlučio?

I tu dolazimo do treće tačke: međunarodne zajednice, odnosno najvažnijih država zajednice. Već znamo da u ovom trenutku, nemamo podršku istih za bilo kakve secesione pokušaje. Od najmoćnijih aktera, možemo izdvojiti jedino Rusiju, čiji se interesi (makar u ovom trenutku) poklapaju sa našim. Sa druge strane, imamo čitav niz moćnih zemalja poput SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Turske i dr.

A da jednostrano proglasimo secesiju, suočili bi se pored rata i sa međunarodnim nepriznavanjem, te ponovnom borbom za status i priznanje. Smatram da je to preveliki rizik, koji bi samo nedozreli politički avanturisti mogli da prihvate. 

Dalje, da se sva ova situacija promijeni, i da se dese sve ove stvari koje sam gore naveo, imali bi još jedan problem koji bi se ogledao u nemogućnosti postavljanja i kontrolisanja granice. Uspostavila bi se ogromna granica sa teritorijom koja sada pripada FBiH, pa bi tu granicu bilo jako teško čuvati i ogroman novac iz budžeta bi morao ići službenicima, vojsci i policiji koja bi granicu nadgledala. Pitanje je kako bismo sve to organizovali i po koju cijenu? A mi nismo ekonomski pretjerano jaka zemlja, ili se varam?

Na osnovu svega ovoga, mislim da je jasno da je u ovom trenutku i bliskoj budućnosti bespredmetno raspravljati o potencijalnom otcjepljenju RS bez ponovnog krvoprolića. Ko zna, možda se u nekom trenutku u dalekoj budućnosti svi ovi faktori promijene i steknu se uslovi za tako nešto, ali to ostaje nekim drugim generacijama da provjere. Sad – zasad, status quo bi bilo najbolje i najpametnije održati i pokušati se posvetiti ekonomskom razvoju i boljem životu naših građana, umjesto zamajavanjem sa bajkama o referendumu. Bajke su za laku noć, a nadam se da mi još uvijek nismo utonuli u san.