Vijesti
Zašto su državljani BiH primorani da krše zakon
Ko su ljudi koji kroje zakone u BiH? Da li oni vide šta i kako rade? Koliko puta mora da im se ukaže na nedosljednost i nezavidnu logiku koju posjeduju, ako je uopšte i posjeduju. U ovom tekstu vam predstavljamo Zakon o prekršajima BiH, koji na tako perfidan način udara na savremene tekovine demokratije i ljudskih prava. Zbog ovakvih zakona mi nikada i nećemo živjeti u tzv. pravnoj državi.
Zašto je ovaj Zakon sporan?
Ovaj Zakon je sporan zato
što građane BiH bukvalno tjera da ga krše i da se ne ponašaju u skladu s njim,
jer u samo dva člana donosi neke zaista nevjerovatne i začuđujuće stvari.
Naime, u članu 40. ovog Zakona, kaže se da:
“1) Sve novčane kazne i
troškovi postupka koji su izrečeni na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog
naloga ili pravosnažnog i izvršnog rješenja o prekršaju bit će upisani u
Registar novčanih kazni i evidentirani kao dug koji kažnjeni duguje
odgovarajućem nivou vlasti kome se kazna plaća.
(2) Novčane kazne i troškovi postupka
evidentiraju se kao dug u Registru novčanih kazni dok kažnjeni ne plati puni
iznos novčane kazne i troškova postupka.”
Dalje se u članu 41. navodi:
“Dok se ne plate sve novčane
kazne i troškovi koji su evidentirani u Registru novčanih kazni, kažnjenom se
neće dozvoliti:
a) registracija ili
produženje važenja registracije motornog vozila;
b) izdavanje ili produženje
važenja vozačke dozvole;
c) učešće na javnom tenderu;
ili
d) promjena registracije
pravnog lica ili registracije samostalne zanatske djelatnosti.”
Šta ovo u praksi znači? Ovo
znači da npr. bilo da ste počinili saobraćajni prekršaj za koji ste adekvatno
sankcionisani ili posjedujete firmu ili prodavnicu i iz nekog razloga (bilo
namjerno ili nenamjerno, potpuno nebitno) niste podnijeli PDV prijavu na
vrijeme i bili ste sankcionisani za taj prekršaj, obje vrste kazni idu u isti
koš, odnosno u Registar novčanih kazni. U ovom drugom slučaju, kažnjava se i
pravno i fizičko lice, odnosno i firma (ili prodavnica) i vlasnik iste, samo
različitim novčanim kaznama.
Ovo znači da ako ste vlasnik
te firme ili prodavnice, nemate novca da platite kaznu, vi više ne možete da
registrujete motorno vozilo, produžite vozačku dozvolu, učestvujete na javnom
tenderu ili započnete novi posao. Prvo pitanje koje se postavlja je: Kakve veze
ima vozačka dozvola sa kaznom za npr.
pravovremeno neprijavljivanje PDV-a? Ako sam u skladu sa potpuno drugim
zakonom platio i položio vozački ispit i dobio vozačku dozvolu, ko to ima pravo
da mi ugrozi jednu od osnovnih građanskih sloboda, pravo na kretanje? Pored
toga, ako budem zaustavljen vozeći automobil i pritom imam nevažeću vozačku
dozvolu ili registraciju za automobil, bivam kažnjen ponovo i tako ukrug. Sve
zbog duga koji nema nikakve veze sa mojom vozačkom dozvolom!
Kako u BiH nemate zakonsku
mogućnost da proglasite bankrot kao fizičko lice, vi automatski gubite i pravo
da započnete novi posao sve dok ne izmirite prethodne obaveze, a prethodne
obaveze ne možete izmiriti zato što ne možete započeti novi posao da bi zaradili
novac da izmirite te obaveze i tako opet u začarani krug vječne dubioze.
Državljani BiH se
ograničavaju što je više moguće, mislimo da živimo u demokratiji, a u
stvarnosti smo pod policijsko – vladinim terorom, primorani da mimoilazimo
zakon i postajemo kriminalci. Kako? Tako što moramo automobile koji su nerijetko
ljudima potrebni da bi obezbijedili golu biološku egzistenciju (u smislu poslovnih
obaveza), registrovati na nekog drugog, zatim upravljati vozilom bez važeće
vozačke dozvole i slične vanzakonske
stvari.
U prilog mojoj tezi govore i
zvanične statistike, pa tako npr. broj građana sa vozačkim dozvolama u januaru 2015. godine u odnosu
na april 2014. godine smanjen za čak 116.929. Agencija
za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH ima
evidentirano da je kod građana Bosne i Hercegovine u posjedu 1.242.513 vozačkih
dozvola. U aprilu prošle godine kod građana je u posjedu bilo 1.359.442 vozačke
dozvole. Istovremeno
za čak 71.055 povećan je broj onih koji nisu zamijenili ili produžili vozačku
dozvolu nakon njenog isteka.
Razumijem
svrhu koja se želi postići. To je da se obezbijedi naplata kazni i da se napuni
ionako poluprazna budžetska kasa. Međutim, ono što ne razumijem je instrument
koji se koristi za obezbjeđivanje ove svrhe. Čini mi se da je on u prvom redu
usmjeren protv građana, a ne u njihovu korist. Izgleda da se vlastodršci čvrsto
drže one makijavelističke: “Cilj opravdava sredstvo!” Međutim, kako možemo
vidjeti na svim poljima, počevši od privrednog do individualnog, cilj se uopšte
ne ispunjava. Zakon je pokazao da je kontraproduktivan. I dok nadležni organi
rade u skladu sa zakonom i konkretno ovaj zakon poštuju i sprovode, napominjem
da je i u nacističkoj Njemačkoj tiranija nad Jevrejima bila u skladu sa
zakonom. To ne znači da je sam zakon bio u skladu sa elementarnim ljudskim
pravima i aksiološki ispravan i koristan.
Stefan Blagić