Samo u Hrvatskoj postoje 392 objekta koje je Ministarstvo obrane proglasilo neperspektivnim, uz dodatnih 358 već predanih Državnoj kancelariji za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Krajem srpnja DUUDI je pokrenuo akciju "Projekt 100", čiji je cilj staviti u javnu ili komercijalnu funkciju stotinu nekretnina u državnom vlasništvu.

Međutim, "ideja da je na bivšoj vojnoj imovini moguće zaraditi ili privući lukrativne investicije preko noći, uglavnom spada u razvojne iluzije utemeljene samo u imaginaciji političara", upozorava Kruno Kardov, sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

„Riječ je o dugotrajnom procesu koji i u drugim zemljama traje po desetak godina. Samo planiranje često zahtijeva par godina. Treba uključiti jedinice lokalne samouprave, nevladine organizacije, investitore te ministarstva obrane, zaštite okoline i kulture. U Hrvatskoj do sada gotovo uopšte nije bilo koordinacije tih tijela, a čitav proces tekao je netransparentno“, kaže za Deutsche Welle Kardov, koji je za Centar za mirovne studije provodio projekt "Public interest - not for sale" ("Javni interes nije na prodaju") s naglaskom upravo na bivšim vojnim objektima.

Kao primjer loše koordinacije navodi zgradu bivše Vojne bolnice u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Grad Zagreb i država planirali su tamo smjestiti više srednjih škola, no tek nakon višegodišnjeg planiranja i rješavanja vlasničkih odnosa nadležne su službe utvrdile da nekretnina zbog prometne buke i građevinskih standarda uopšte nije pogodna za obrazovne institucije.

Velik je problem i neodgovarajuća infrastruktura.

„Ti objekti nisu građeni za civilne svrhe i zbog toga su često prometno izolirani. Novi kampus na zagrebačkom Borongaju, u prostorima kasarne, uopšte nije bio povezan s javnim prevozom. Bivši vojni objekti su - ovisno o potrebama lokalne zajednice te interesu investitora - prikladni i za komercijalne i za javne svrhe, ali često je prije svega potrebno veliko javno ulaganje. Ulagači radije investiraju u "greenfield investicije", a ovdje je skoro uvijek nužno dio građevina srušiti ili konzervisati“, dodaje on. U Njemačkoj i drugim zemljama, navodi, radi se po slijedećem modelu: država ili javne agencije s određenim ulaganjem podigne vrijednost neperspektivne imovine i potom je proda za višestruko uvećan iznos.

„Hrvatska se u proces sređivanja državne imovine upustila u pogrešno vrijeme i iz pogrešnih razloga. Najveća opasnost sastoji se u tome da te objekte rasprodamo pod pritiskom činjenice da se državni proračun nalazi u ekonomskoj krizi“, zaključuje sociolog.

Primjer neiskorištenosti potencijala je otok Vis. Tokom postojanja Jugoslavije visoko militariziran i za turiste zatvoren otok bio je dom više hiljada vojnika, smještenih u tridesetak - danas uglavnom zapuštenih - objekata.

„Riječ je o ogromnom potencijalu. Velik dio objekata trebalo bi komercijalizovati. Znači nam svako radno mjesto“, kaže za Deutsche Welle Stipe Vojković, predsjednik viškog Gradskog vijeća sa nezavisne liste. Kao loš primjer navodi primjer kasarne i zemljišta u Zlopolju. Postoji zainteresovani investitor koji namjerava uzgajati ljekovito bilje, ali zbog nesređenosti odnosa s državom, od toga za sada - nema ništa.

Na Visu se ipak nalazi i par primjera uspješne prenamjene - uglavnom u javne svrhe - poput viškog i komiškog Doma kulture te nogometnog igrališta unutar kompleksa kasarne Samogor. Danas na utakmice dolaze stotine ljudi, što je uvelike oživjelo zajednicu, a naročito mnogo znači viškoj djeci.

Lokalne vlasti u pravilu uopšte nisu spremne dozvoliti participaciju građana prilikom odlučivanja što s vojnim objektima.

„Odluke se donose u usko-političkim krugovima, bez ikakve javne rasprave“, tvrdi Dušica Radojčić iz udruge "Zelena Istra". Poluotok Muzil, veličine četvrtine Pule, tako su gradske vlasti namjeravale uglavnom komercijalizovati u sklopu projekta "Brijuni rivijera", dok građani od tog ne bi imali mnogo. Kasarna "Karlo Rojc" danas funkcionira kao kulturni centar s mnoštvom događanja a u kojoj djeluje više desetaka udruga. „Ali, da nije bilo incijative građana, koji su sami zauzeli taj prostor, od toga ne bi bilo“, kaže Radojčić – „baš ništa“.

Nedostaje političke imaginacije

U Srbiji je prodaja imovine nepotrebne Vojsci Srbije započela 2006. godine. Vladin "Master plan" predvidio je prodaju 531 kompleksa čija se vrijednost procjenjuje na preko milijardu evra. Do danas ih je preuzeto sedamdesetak.

„Najčešći model uključivao je razmjenu s lokalnim samoupravama koje su za uzvrat vojsci davale stanove. Procjenu vrijednosti vrši Poreska uprava i ona po pravilu nadilazi realnu vrijednost i mogućnosti opština, pa tako ovi objekti - koji su nerijetko u gradskim središtima - i dalje stoje prazni“, kaže nam aktivist Marko Aksentijević iz beogradske nevladine organizacije "Ministarstvo prostora". Dodaje da se vojna imovina percipira isključivo kao ekonomski resurs, osim u slučaju novosadske kasarne "Arčibald Rojs", koju su krajem 2011. na par mjeseci okupirale nevladine organizacije i aktivisti. Kasarne s komercijalnom vrijednošću, poput niških "Bubanjskih heroja" pronalaze privatne investitore, ali tek pokoja lokalna samouprava, poput Užica ili Valjeva, otkupljuje imovinu sa idejom prenamjene u javne svrhe.

„Ali i tu u velikoj mjeri izostaje dijalog s građanima. Veliki dio objekata nalazi se van gradskih centara, gdje će se teško naći investitori, a ipak s velikim potencijalima da ožive sredinu u kojoj se nalaze. Ipak - kao i u većini drugih stvari na ovim prostorima - nedostaje političke imaginacije“, zaključuje on.

izvor: DW