U obrazloženju zakona je navedeno da se ovo opterećenje ravnomjerno raspoređuje između zaposlenih i poslodavaca (po 1,5%), da će sredstva biti uplaćivana u Fond solidarnosti za obnovu Republike Srpske i koristiti se za sanaciju štete izazvane poplavama. Naplaćivanje ovog doprinosa će trajati jednu godinu, a Ministarstvo finansija očekuje da će u tom periodu biti prikupljeno oko 65 miliona KM.

Da li je ovo opravdana mjera i koji su njeni efekti?

Glavni pozitivni efekat je svakako očekivanih 65 miliona KM koji će biti uplaćeni u Fond solidarnosti za sanaciju posljedica poplava. Međutim, ako uzmemo u obzir da šteta od poplava u RS prema posljednjim procjenama premašuje 2 milijarde KM, onda vidimo da će sredstva skupljena na ovaj način pokriti samo oko 3% ukupne potrebe. U kontekstu tih razmjera možemo zaključiti da ova mjera ima gotovo simboličan karakter.

Sa druge strane, uvođenje dodatnih doprinosa na rad predstavlja ozbiljan otežavajući faktor za poslovanje s obzirom na goruću potrebu za poreskim rasterećenjem troškova rada. O veličini ovog problema Centar za istraživanja i studije GEA je već pisao i objavio studiju sa preporukama i primjerima mjera koje su u ovoj oblasti posljednjih godina preduzele zemlje iz regiona i EU. Napominjemo da poresko opterećenje troškova rada u RS nakon ovog povećanja iznosi oko 65% u odnosu na neto platu. I prije ovog povećanja, navedeno opterećenje je predstavljalo jedno od najviših u čitavom regionu, što je za rezultat imalo niz negativnih efekata – destimulacija stvaranja novih radnih mjesta, neprijavljivanje zaposlenih (rad „na crno“) i prijavljivanje zaposlenih sa minimalnom platom (rad „na sivo“).

U kojoj mjeri ovi doprinosi za solidarnost imaju zaista solidarni karakter?

U obrazloženju zakona stoji da pola od dodatnih 3% doprinosa pada na teret poslodavaca, a pola na teret zaposlenih – po 1,5%. Međutim, ako poslodavac smanji neto platu zaposlenom za 1,5%, onda će on efektivno prebaciti sav novi poreski teret na zaposlenog. Ekonomska teorija i praksa nam govore da će se novo poresko opterećenje raspodijeliti između dvije strane u skladu sa njihovom pregovaračkom pozicijom na tržištu. U slučaju tržišta rada RS, uzimajući u obzir visoku stopu nezaposlenosti, jasno je ko ima veću pregovaračku moć u najvećem broju pojedinačnih slučajeva - poslodavac. Ovo je posebno tačno za zaposlene sa nižim kvalifikacijama, jer je potražnja za ovim radnim mjestima najveća. U slučajevima gdje je manevarski prostor poslodavcu ograničen kolektivnim ili pojedinačnim ugovorom, on će biti dodatno motivisan da otpusti ili odjavi takvog radnika, posebno ako istoj praksi pribjegne i njegova konkurencija. Prema tome, u stvarnosti će se negativni efekti ovog poreskog tereta uglavnom prevaliti na zaposlene, i to posebno na one sa niže plaćenim zanimanjima. U RS ukupno ima 240 hiljada zaposlenih kojima se uplaćuju (ili barem obračunavaju) doprinosi. To je otprilike svaka četvrta radno sposobna osoba.

Ova mjera ne obuhvata barem 68 hiljada radnika koji nisu prijavljeni (rade „na crno“), kao i njihove poslodavce. Ona takođe ne obuhvata ni zarade koje ostvare lica po osnovu profita, dividende, izdavanja imovine ili doznaka iz inostranstva. Iz toga možemo vidjeti da je mjera veoma usko usmjerena i da izostavlja one oblike primanja koje ostvaruju viši socijalni slojevi stanovništva.

Koju su druge moguće opcije solidarne fiskalne politike?

S obzirom da porezi i doprinosi na platu spadaju u grupu poreza koji imaju najštetniji uticaj na ekonomski rast i zapošljavanje, potrebno je pribjeći povećanju drugih vrsta poreza, ukoliko se žele ostvariti dodatni prihodi. To su npr. porezi na imovinu, potrošnju luksuznih proizvoda ili PDV. Prema kalkulacijama iz posljednje studije na ovu temu, povećanje stope PDV-a za samo 1 procentni poen bi obezbijedilo otprilike isti iznos prihoda kao i doprinos na lična primanja za solidarnost od 3%. To je zbog toga što PDV ima značajno veću poresku osnovicu. Ukoliko želimo da stvorimo zdravije preduslove za stvaranje novih radnih mjesta neophodno je ići prema značajnom poreskom rasterećenju rada.

Ukupni troškovi za bruto plate i naknade svih nivoa vlade u RS su za 2014. godinu planirani u iznosu od 666 miliona KM. To znači da bi smanjenje ovih troškova u visini od 10% oslobodilo na godišnjem nivou sredstva u visini od 66,6 miliona KM , što je i više od iznosa koji se očekuje od doprinosa na dohodak za solidarnost. U GEA-inoj nedavnoj analizi utvrđeno je da je prosječna plata u javnom sektoru veća za preko 60% u odnosu na prosječnu platu u privatnom sektoru Republike Srpske. Ima li ovdje prostora za solidarnost?

piše: Centar za istraživanja i studije GEA