piše: Marija Šobot Babić

Kod nas je sve nesigurno osim propasti! Nije da sam pesimista, ali eto, već dvadesetak godina gledam u taj tunel da vidim ima li tog zračka svjetlosti iz kojeg se može naslutiti bolje sutra, i uprkos samoubjeđivanju, ne vidim to toliko čekano bolje, a često je i sutra neizvjesno! Svako veče kada liježem u krevet, pomislim  da će biti bolje, da s tom mišlju zaspim i otklonim još jedan težak dan, jer kažu da nam je život kakve su nam i misli! 

Ne znam da li su ikad ikome od nas misli bile toliko mračne, kišne, plahovite, kao prethodnih dana.... Šta li su ti potopljeni, protjerani, neki protjerani opet i opet, uništeni i tužni, bespomoćni i naviknuti na život i borbu, ljudi, mislili prilikom lijeganja u krevet da odmore poslije naporna rada! Teško da su svi poželjeli kišu koja će da potopi jedan život. 

Odgovorno tvrdim da nije tako. Na primjer, ja uopšte nisam kišni čovjek. Volim sunce, toplo vrijeme i ljubav. Moji dani su u odnosu na dane tamo nekog stranca srećni, ispunjeni, nasmijani, sunčani... u odnosu na nečije misli, moje su kritične, ali pozitivne!

Ipak, ja sam samo jedno zrno prašine. Nisam ništa i nisam niko, ali sam ipak sve preko toga!

Nisam tamo neki mutavi ministar koji je dobio zadatak da se pojavi i priča o problemu, rješivosti, sistemskim pristupima, o svom zalaganju, o zalaganju svojih kolega, o tome kako će se to riješiti!

Hoćemo, narod će to i riješiti teškim radom i vraćanjem kredita! Narod to neće riješiti razmišljanjem i ispravnim postupcima koji tek treba da se dese, jer je narod posramljen, tužan, jadan, bijedan, siromašan, izgubljen, nepismen, i na kraju krajeva, sad je taj isti narod nesvrstan! Sve to, taj neki narod, za koji ionako nikog nije briga.

Neću sad da navodim milion indikatora koji ukazuju da niko ne mari za narod, i da je taj narod postao ili je isti i gori od tih nekih gore koji ne mare.

Dođemo do konačnog rješenja. Poplava!

Isplivale su fekalije, što one iz septičkih jama, što one ljudske, i opet, što reče jedna mudra žena „u nevolji prvo g.... isplivaju, ali prva i potonu“.

U moru fekalija, koje su unakaradile svijet, niklo je nešto orhideja. Samoniklice.

Neću ih hvaliti, divne su bile i mirisale, doduše, s obzirom da im treba svjetla i pogodna atmosfera, kratkog su vijeka bile, ali opet, bilo ih je. Tračak nade. Svjetlo na kraju tunela.

Da, to su bili neki ljudi i neke žene, a i žene su ljudi, zar ne.

U teškim vremenima se uvijek iznjedri nekoliko junaka! Neki od junaka nekako opstanu, ali mnogi stradaju. Većina njih se uglavnom razočara.

Ovo nije priča o stradanjima, ovo je priča o realnosti.

Bacivši pogled na teren, jer ljudi koji znaju kakav je teren znaju šta treba da rade, uvidjela sam da je šteta ogromna, da su ljudi sluđeni, izgubljeni i da nemaju dovoljno informacija, jer su mnogi zbog nevolja sa poplavama, što je i logično bili odsječeni od svijeta, bez vode, struje, i bez dovoljno informacija.

Ono što će većina ljudi koji su bili u nevolji reći jeste da im niko nije došao, niko ni da ih upita da li im treba pomoć. Neki su očekivali previše, neki nisu očekivali ništa, a znamo da su ljudi različiti. Hvala svim silama na tome.

U nevolji možete da sretnete razne ljude. One koji će vam pritrčati i pružiti ruku i one koji će okrenuti glavu od vas. Tako je i ovaj put bilo. Od onih koji su u nevolji, neki će očekivati previše i biti bezobrazni, do onih koji skrušeno pokušavaju da srede to nešto od onog što bješe njihovo, ili da srede misli. Ništa ni od koga ne očekuju.

Znate šta je najgore u svemu tome? Najgore je kada se suočim sa činjenicom da se mnogi koji „volu mogu rep da iščupaju“  prosto nisu marili, jer se to njih ne tiče. Mnogi nisu, a mogli su, odnijeli ni flašu vode nekome kome je potrebna. Oni su bili na sigurnom. Možda nisu dovoljno ljudi, ali svakako i ne znaju ništa, jer sve je relativno. Želim im da se zamisle nad tim, kao i nad životima onih kojima je bio potreban samo jedan telefonski poziv od nekoga ko je razuman, da im se popravi vjera u ljude, vjera u bolje sutra.

Znate ljudi, za sreću je malo potrebno.

Ako niste ništa učinili, probajte da učinite, samo se nemojte smijati onome ko je u nevolji, i nemojte da se prikazujete kako ne radite baš ništa, dok neki drugi ljudi iz drugih mjesta vrijedno ustaju u zoru i idu da pomognu vašem sugrađaninu.

Dajte nekome nešto od sebe, biće vam bolje.

Sasvim sigurna stvar.