Začudo, nedavna smjena direktora RTRS-a, jedne od glavne poluge vlasti, nije izazvala nikakvu posebnu reakciju javnosti. Da li je to zbog toga što mnogi vjeruju da do stvarnih promjena u politici RTRS-a neće doći i da će ova institucija i dalje ostati pod kontrolom vladajuće stranke, ili se možda bivši direktor oteo tom utjecaju?

Što bilo da bilo, slijepo poltronstvo nekog medija više šteti nego što koristi vlastima.

Ali je problem nekompetencije sredstava informiranja u Bosni i Hercegovini mnogo širi i svodi se na slijedeće:

- U aktualnom periodu, suočeni smo sa brojnim javnim oblicima izražavanja i prenošenja mržnje, te poticanja na zločine. Sve poruke koje uključuju opravdanje etničke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom, su neminovno neetičke.

- U ovim godinama mediji su potisnuli svoju informativnu funkciju postavši propagandno sredstvo, servis vlasti. Mnogi novinari su zaboravili da postoji kodeks, obveza o točnom izvještavanju, i služe senzacionalizmu i izazivanju etničke i vjerske mržnje. U tim novinarskim iskazima  postoje dobri i loši momci. Dobri su naši, oni nisu lažljivci, agresori, ubojice, pripadnici su „božjeg“ naroda. Drugi su lažljivci, drugi čine zločine, iza drugih stoje mračne sile. Nesporno je, da nacionalistička i/ili vjerska propaganda čiji su nositelji sredstva informiranja, priprema i uvjetuje javno mnijenje protiv čovječnosti i općeljudskih vrijednosti. To je priprema tragičnih događanja, onih koje smo upoznali u prošlosti, i onih koji se najavljuju.

- Sa stajališta međunacionalnih sukoba, od ključnog značaja je i to, da se u Bosni i Hercegovini, glavne političke snage ne mogu suglasiti o načinu reforme informativnog sustava. Nastaju novi listovi, časopisi, radio i televizijske stanice čiji je jedini cilj blaćenje drugih. Za mnoge medije je nejasno tko su im vlasnici.

- I sami mediji su žrtve u kojima neki novinari koji, zbog nepristajanja na redakcijske manipulacije, gube radna mjesta.

- Istina je danas postala osnovna žrtva medijskog rata koji priprema stvarne sukobe na ovim područjima. Medijski rat ne vode samo novinari, već se vodi kao dio različitih oblika specijalnog rata. To je produžetak političkih konflikata, antagonizama i priprema vojnih sukobljavanja.

- Mediji su postali žrtva zlouporabe i zbog toga jer nemaju razvijene vlastite profesionalne standarde rada, niti ekonomsko samoodržanje i političku neovisnost. U većini slučajeva su to poslušnici vlasti i korišteni su kao glavno oružje propagande za ostvarivanje političkih ciljeva za osvajanje teritorija, etnička čišćenja, itd., ne videći u tome ništa strašno jer slijede ideje šovinističkog nemorala u čijem kreiranju i sami sudjeluju.


Emil Vlajki, dopredsjednik Republike Srpske