Bosna i Hercegovina na svom putu ka Evropskoj uniji ravnospravnost polova mora da usvoji kao temeljnu vrijednost ovog društva. Ona potiče još od 1957. godine kada je načelo jednake plate za isti rad ugrađeno u Ugovor iz Rima, te propisano Ugovorom iz Lisabona. U tom smislu BiH je ratifikovala konvencije UN o ljudskim pravima i standarde i direktive koje su preporučili UN, Savjet Evrope i Evropska unija.

Zakon na državnom nivou o ravnopravnosti polova koji BiH ima zabranjuje direktnu i indirektnu diskriminaciju u privatnom i javnom životu u svim segmentima društva. Krivični zakonici, porodični zakoni i zakoni o radu na državnom i entitetskim nivoima  pružaju pravnu garanciju za ženska prava. Osim toga, 2006. godine, Savjet ministara BiH usvojio je Gender akcioni plan (GAP) BiH – petogodišnju strategiju za "gender mainstreaming" u BiH.

Za promociju i zaštitu ravnopravnosti polova i nadzor jednakog postupanja prema ženama i muškarcima u BiH postoji nekoliko institucija. Na državnom nivou, tu je skupštinska Komisija za ravnopravnost i Agencija za ravnopravnost polova BiH. Na entitetskom nivou, uspostavljeni su gender centri kao i komisije za ravnopravnost polova pri entitetskim skupštinama. Na nivou deset kantona u FBiH takođe su osnovane komisije za ravnopravnost polova bilo kao nezavisni organi ili kao dio odbora za ljudska prava. Uspostavljena je i struktura rodnih zaštitnih mehanizama na opštinskim nivoima u oba entiteta, kao i institucionalni mehanizmi za "gender mainstreaming" u izvršnim i zakonodavnim granama na državnom, entitetskim, kantonalnim i opštinskim nivoima vlasti.

Međutim, da i dalje postoji dikriminacija ukazuju upravo izvještaji nekih od navedenih institucija koje se povodom 8. marta obrate javnsoti. Tako je i Gender centar - Centar za jednakost i ravnopravnost polova Vlade Republike Srpske saopštio da su žene u ovom bh entitetu diskriminisane.

„Iako je u prethodnom periodu ostvaren napredak u pogleda zakona i praksi koje doprinose unapređenja položaja žena i rodne ravnopravnosti, naročito u oblastima borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te u pogledu poboljšanja njihovog ekonomskog, političkog i društvenog položaja, žene u Srpskoj su još u mnogim oblastima diskriminisane.

Zbog svog istorijskog, ali i aktuelnog značaja, ovaj dan treba da se obilježava dostojanstveno i s poštovanjem u znak zahvalnosti onim ženama koje su se borile, a bore se i danas, za pravo glasa, pravo na rad i bolje radne uslove, pravo na život, pravdu, mir i dostojanstvo za sve“

Petrić: Struktura vlasti preslikava odnose društvene moći

Jedna od tih kojima se Gender cenar RS ima na čemu zahvaljivati i koje se svakodnevno bore za bolji položaj žene u bh društvu je i Banjalučanka Aleksandra Petrić, programska direktorica organizacije „Udružene žene“.

Ona je za Frontal potvrdila da Bosna i Hercegovina ima solidan formalno pravni okvir zaštite ravnopravnosti  koji je prvenstveno zasnovan na opštim ustavnim odredbama koje garantuju ravnopravnost, ali i da je vidljivi raskorak između formalnog zakonskog okvira i realne slike.

Zakon o ravnopravnosti polova usvojen 2003 godine, sa izmjenama i dopunama od 2009 godine predstavlja krovni zakon koji garantuje jednake mogućnosti i ravnopravan tretman žena i muškaraca, prepoznaje, definiše i inkriminiše nasilje i diskriminaciju po osnovu pola, reguliše obavezne kvote za manje zastupljen pol u organima vlasti i upravljanja i uređuje druge oblasti od važnosti za zaštitu ravnopravnosti. Zakonom je propisana obaveza usklađivanja drugih državnih i entitetskih zakona sa ovim zakonom, što nije u potpunosti provedeno u praksi.

U BiH postoje institucije koje u okviru organa zakonodavne i izvršne vlasti imaju mandat i odgovornost da osiguraju ravnopravnost polova. U parlamentima postoje komisije za ravnopravnost polova, odn. Odbor jednakih mogućnosti (Narodna skupština RS)koje prate primjenu politika, propisa i aktivnosti međunarodne saradnje. U okviru izvršne vlasti su uspostavljene posebne stručne službe koje osiguravaju integrisanje ravnopravnosti polova u programe i politike vlada, to su Agencija za ravnopravnost polova BiH, koja postoji u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, te gender centri Vlade RS-a i Vlade FBiH koji pružaju stručnu podršku vladinim institucijama u procesu osiguravanja ravnopravnosti polova.

Na nivou entiteta, ne postoje zakoni koji samostalno regulišu ovu oblast, već su odredbe o zaštiti ženskih  prava inkorporirane u ostale zakone, kao što su zakoni o radu, zakoni o socijalnoj zaštiti, zakon o zaštiti od nasilja u porodici i slično.

Kakva je realna slika prava žena u BiH?

Postoji vidljivi raskorak između formalnog zakonskog okvira koji osigurava osnovni okvir za jednake mogućnosti, prava i ravnopravan tretman muškaraca i žena u Bosni i Hercegovini. Dovoljno je da pogledate oblast političkog odlučivanja i uočite jaz između stvarnog i pravnog. Žena nikada nije bila članica Predsjedništva BiH, predsjedavajuća Savjeta ministara BiH, u kojem recimo trenutno nema niti jedna žena na ministarskoj funkciji, niti ih je bilo u prošlom sazivu. Nemamo žena predsjednica političkih stranaka.

Naravno da nije sve u brojčanoj zastupljenosti, ali struktura vlasti preslikava odnose društvene moći, te nam govori ko je kontroliše.

Osim toga, procjene govore da svaka četvrta žena doživi neki od oblika nasilja u toku svog života i da veoma mali broj žena prijavljuje nasilje i traži pomoć. Odgovornost za ovakvo stanje nose svakako institucije koje su dužne da im omoguće zaštitu i podršku, te spriječe i kazne nasilje, za što mi nemamo osiguranu saradnju i volju da se ovaj problem sistemski rješava. Podaci u ovoj oblasti su veoma oskudni i nesistematični, ali ipak dostupni za analizu. Prošle godine je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS učinilo javnim podatak da od ukupnog broja žrtava ubistava u Republici Srpskoj u posljednjih deset godina, oko 63% odlazi na žene ubijene u okviru porodice. Tu nesumnjivo možemo govoriti o rodnoj dimenziji teških oblika nasilja i ukazati na problem visokog stepena tolerancije na nasilje nad ženama koje traži korjenite promjene u radu institucija i njihovu odgovornost za ovakvo stanje.

Žene su izložene teškim oblicima diskriminacije na osnovu pola pri zapošljavanju, naročito u pogledu prava na porodiljsko odsustvo i naknade u tom periodu.

Ovo su samo neke od važnih oblasti koje ukazuju koliko se poštuju ljudska prava žena u BiH.

Koje zahtjeve po ovom pitanju BiH mora da ispuni da bi bila na nivou zemalja EU?

Bosna i Hercegovina mora da poštuje ne samo EU zahtjeve, nego i ostale međunarodne standarde i obaveze koje je preuzela potpisivanjem međunarodnih dokumenata koji regulišu ovu oblast. Situacija po tom pitanju u BiH je specifična jer smo mi Dejtonskim Ustavom BiH (Aneksom 6) ugradili obavezu primjene niza značajnih dokumenata o ljudskim pravima, među kojima je UN Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) iz 1979, koja je osnov daljih međunarodnih propisa u ovoj oblasti. Evropska Unija ima veoma razvijenu oblast direktiva usmjerenih na zaštitu u oblasti rada i zapošljavanja koja štiti pravo žena na zapošljavanje bez diskriminacije po osnovu pola, jednaku platu za jednak rad muškaraca i žena, te usklađivanje privatnog i profesionalnog života, što je od naročite važnosti za žene.

Osim toga, oblast zaštite žena od nasilja po osnovu pola i nasilja u porodici zahtijeva dostupnost i razvijenost službi podrške za žene koje su preživjele nasilje, prmjenu hitnih mjera zaštite žrtava nasilja, te kažnjavanje počinilaca nasilja u krivičnom postupku, što su samo neke od mjera koje čekaju BiH na putu ka Evropskoj Uniji.

Da li je BiH „muško“ društvo?

Ja bih Bosnu i Hercegovinu radije okarakterisala kao mačoističko a ne muško društvo, što je svakako model koji podjednako opterećuje i žene  i muškarce. Živimo u društvu koje generacijama usmjerava djecu oba pola od malih nogu u specifične društvene rodne uloge koje u velikoj mjeri nisu prirodne, već su nametnute. Tako se dječaci odgajaju da je sramota plakati i da je čvrstina odlika svakog pravog muškarca, da se roze boji nikako ne prilazi, da su lutkice igračke za cure, dok se djevojčicama sugeriše da moraju biti nježne, da fudbal i igračke roboti nisu za žene, da su kućni poslovi njihova briga i da ih moraju što prije naučiti i slično.

Djeca oba pola se privode rodnim ulogama u porodici i školski sistem samo nastavlja i nadograđuje ove uloge. U patrijarhalnom i krutom sistemu kakav vlada Bosnom i Hercegovinom jako dugo, nužne su intervencije u obrazovnim programima da bi popravili stvar. Ja zaista vjerujem da bi ove intervencije dale rezultata ukoliko bi se sistemski provodile kao dio obavezne nastave. I nadam se tome u budućnosti.

U RS imamo po prvi put ženu kandidatkinju za premijersku poziciju. Da li su žene u politici unaprijedile percepciju o ženama u javnom životu i šta biste savjetovali novoj premijerki u smislu prava žena?

Ukoliko govorimo o ovom postratnom periodu u kontekstu našeg okruženja, duboko sam uvjerena da su žene u politici, napravile značajne rezultate i pomjerile granice staklenog plafona koji postoji za žene kada su u pitanju ključne političke i rukovodeće funkcije, iako je situacija još daleko od zadovoljavajuće. Ono što vidim kao veoma važno jeste činjenica da žene postaju prepoznatljive i dobijaju podršku kroz politički kontinuitet, kao i kontinuitet funkcija koje obavljaju. Dobar primjer su reizabrane načelnice u nekoliko opština, kao i žene u parlamentima na državnom i entitetskim nivoima.

Ja ne mislim da je nova premijerka isključivo odgovorna za unapređenje prava i mogućnosti za žene, već da je to obaveza svih muškaraca i žena na pozicijama moći, jer od toga zavisi izlazak iz krize, budući održivi razvoj kojem težimo i potreba odgovornog korištenja ljudskih resursa sa kojima Republika Srpska raspolaže. Ukoliko su zaista iskreno opredjeljeni ka napretku, onda će se zasigurno posvetiti rješavanju sistematskih problema koji onemogućavaju ženama da doprinesu napretku.

Vaša organizacija je jedna od NVO koja se duži period bavi zaštitom ljudskih prava, odnosno prava žena. Sa kojim preprekama se susrećete i kako ocijenjujete efekte koje ste postigli?

„Udružene žene“ Banjaluka već sedamnaest godina provode programe rada na sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i unapređenju učešća i uticaja žena u javnom i političkom životu. U svom radu imamo zastupljene besplatne i rodno osjetljive servise podrške i pomoći ženama i djeci koji su preživjeli nasilje (pravna pomoć, SOS telefon, sigurna kuća), lobiranje za usvajanje odnosno izmjene zakona koji su od važnosti za zaštitu ženskih ljudskih prava, i osnaživanje žena za učešće u vlasti i odlučivanju kroz izgradnju kapaciteta za vođenje kampanje, rodno odgovorne politike i sl.
Prepreke sa kojima se susrećemo u radu su višestruke i u mnogome određuju domete i utiču na rezultate našeg rada.

U oblasti zaštite žena od nasilja, veoma često nailazimo na otpor predstavnika i predstavnica institucija sa ovlaštenjima i obavezama, koji ne osiguravaju dosljednu primjenu zakona, te čak i opravdavaju nasilje koje žene trpe pozivajući ih da, za dobrobit porodice i djece, nastave i dalje trpiti. Zakonom je regulisana obaveza bužetskog izdvajanja za sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja, u odnosu 70% iz entitetskog budžeta, 30% iz budžeta lokalnih zajednica, za šta smo se izborile zajedno sa partnerskim organizacijama. Ova sredstva se alociraju sigurnim kućama često sa zakašnjenjima od više mjeseci, što direktno ugrožava naše mogućnosti da ženama i djeci koji su u situaciji potrebe za ovom vrstom podrške pomognemo na adekvatan način. Većina lokalnih zajednica još uvijek nije prepoznala potrebu da planira i alocira ova sredstva i pored zakonske obaveze.

U oblasti podrške ženama u javnom i političkom životu, suočavamo se sa odsustvom političke volje ključnih političkih stranaka da osiguraju primjenu zakonom garantovane ravnopravnosti muškaraca i žena u praksi. Ovo pitanje se ne smatra prioritetnim, iako mu je osnov veoma sličan onom koji se vezuje za slučaj „Sejdić Finci“ tj. radi se o diskriminaciji značajne društvene grupe. Tako imamo situaciju da se godinama zalažemo za izmjene Izbornog zakona BiH i omogućavanje ravnopravne zastupljenosti žena i muškaraca na izbornim listama, kao i kvote za žene u izvršnim organima vlasti, u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti polova BiH.

Smatram da smo doprinijele promjeni percepcije nasilja u porodici kao javnog a ne privatnog problema i uticali na usvajanje niza značajnih propisa u ovoj oblasti bilo putem direktnog učešća u radnim grupama ili zalaganja kroz prijedloge odn. amandmane koje smo podnosili institucijama, što je veoma važno za pozitivne promjene u ovoj oblasti koje su dugotrajan proces. Naši servisi su stvorili uslove za direktnu podršku ženama koje su preživjele nasilje, koje imaju pristup informacijama o mogućnostima zaštite svojih prava, i pomoć da zahtijevaju svoja prava u direktnoj komunikaciji sa nadležnim institucijama.

Organizacija „Udružene žene“ Banjaluke su u partenrskom projektu pod nazivom „Udruženim naporima ka novim evropskim standardima u zaštiti žena od nasilja“ koji je usmjeren na zalaganje za ratifikaciju i primjenu nove Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici u zemljama u regiji.
Projekat je finansiran kroz IPA fondove Evropske unije, a realizujemo ga u saradnji sa Autonomnim ženskim centrom iz Beograda, koja je nositeljica aktivnosti, te Centrom za žene žrtve rata Zagreb, Društvom SOS iz Ljubljane, Nacionalnim savjetom za ravnopravnost polova SOŽM iz Skoplja, i Mrežom žene protiv nasilja VAWE iz Austrije.
(Frontal)