Ja sam po profesiji metalostrugar, metalski radnik i zaposlen sam u preduzeću gdje mi je to glavno zanimanje.

Otkad slikate?

Mandić: Pa. Možda, jedno svjesno stvaranje počelo je negdje u mojoj petnaestoj godini, mada ja volim i slikam od samog djetinjstva, a takozvana naivna umjetnost, ona je u meni prisutna još od toga doba. Ja nisam mogao da se izmijenim, već samo u tome slikarstvu nastojao da slikam motive iz moje Bosanske Krajine i koji me svakodenvno okružuju.

Pomenuli ste naivnu umjetnost, šta je to?

Mandić: Pa, zapravo, ni meni nije jasan taj izraz naivno slikarstvo, koje sam i ja čuo, mada to ne znam ni sam kako da objasnim. Ako ja mogu reći za sebe da sam naivan, zapravo ne mogu reći da sam naivan, ali u svakom slučaju, to moje slikarstvo je moje lično, ovaj, kazivanje. Kazivanje koje je otprilike više socijalno i blisko ovome malom čovjeku, takoreći, čovjeku iz naroda, nego školovanim ljudima koji su na neki način upoznati sa pravcima slikarstva koji postoje.

Kako znate da je to slikarstvo blisko malom čoveku, običnim ljudima?

Mandić: Pa ja upravo slikam te ljude, tog čovjeka koji radi u fabrici, koji lije željezo, koji je čuvar stoke, koji radi na njivi, koji vidi sebe na tome šta ja slikam.

Pero Mandić - Seoski dobošar. 1969, ulje na platnu

Koliko ste slika otprilike do sada naslikali?

Mandić: Slika želim što više da slikam, meni se čini da bi' svaki dan volio naslikati po jednu ili više slika, jer toliko sam željan da toga kažem, da naslikam na platnu.

Kako radite, imate li teškoća u pogledu tema?

Mandić: Pa sad ne mogu reći da ja tražim inspiracije. Inspiracija sam ja sam, jer ja živim među ljudima koje ja slikam, s kojima ja živim, znači da sam ja dio te slike koju slikam; ako je to u pravom smislu moje, ja ne bih mogao da slikam nešto što ja ne doživljavam, što ja nisam srođen sa tom slikom. Pa zapravo ja vam kažem, ovaj, ako mogu reći, skicu nosim u glavi, čim priđem platnu, ja već neku agresiju vršim na njega, na onu bjelinu, da odmah ono što sam nosio u sebi prenesem na platno.

Da li se tokom rada prvobitna ideja mijenja? Može li se desiti da na kraju dobijete nešto sasvim drugo od onog što ste zamislili?

Mandić: Pa mislim da se to dešava. Dešava se zapravo, jer kada bih mogao u istom trenutku da naslikam sliku koju sam započeo, onda možda ne bi došlo da treba da mijenjam, već vrijeme malo čini svoje da se čovjek što više razmišlja, dolazi do više ideja i tako nešto naslika što nije momentalno ni zamislio kad je počeo da slika.

Vaše slike karakteriše izrazito crvena boja. Šta ona za vas znači?

Pa baš sam maloprije rekao da sam ja metalski radnik, radim sa željezom, a svaki dan mi je pred očima vatra, usijano željezo. Kažem da to crvenilo je zaista odraz moje profesije. Ja vidim svakog dana tu vatru koja topi željezo, to je dio posla, to je zapravo moj posao. Kad odem kući, tu vatru prenosim na prirodu, tu prirodu koju slikam, ona je takođe crvena. Je li to svjesno ili nesvjesno, ne znam. Mislim da je to jače od mene, mislim da je to nešto što je pobijedilo mene, s kojim sam se ja srodio, zapravo od kojega ja živim. Jer ja živim od te vatre, od tog željeza i to je prisutno kod mene u mom radnom vremenu.

Pero Mandić - Agonija

Da li su ljudi u Sanskom Mostu imali prilike da vide vaše slike?

Mandić: Jesu, baš u Sanskom Mostu sam započeo, tu i izlažem ponekad. Znate kako, Sanski Most ipak je jedna publika koja nije baš likovno upoznata sa raznim pravcima, već je to publika koja vidi ono što joj se ponudi i onda na svoj način to primi i reaguje, i prilično je zadovoljna.

Kako reagiju?

Mandić: Pa mislim da vole moje slikarstvo. Ja upravo slikam njih onakve kakvi su. To je moj narod.

Da li se on nekada prepoznaju na vašim slikama?

Mandić: Pa ja slikam islamski svijet, svijet koji je bio godinama u likovnoj umjetnosti nezabilježen. Oni sami sebe prepoznaju na mojim slikama, mada ja njih ne nastojim da obilježavam, već običaje i njihove svakidašnjice, koja je njima svojstvena. Mislim taj islamski svijet koji nije u likovnom svijetu dovoljno poznat, o njima nisu dosta rekli, pa čak ni njima nije još to jasno.

 
Pero Mandić - Modro jutro

Zašto slikate baš islamski svijet?

Mandić: Mislim da je Bosna uvijek bila jedna zemlja koja je težila tom jugoslovenstvu, nečem što nije stvaralo razliku između ljudi, između nacija, recimo mi smo narod koji zaista želi da živi u jednom bratstvu i jedinstvu, što je lijepo, svi bi, recimo, željeli da budu jednaki.

Hoćete li da opišete jednu svoju sliku?

Mandić: Sad sam započeo sliku pod jednim, mogu reći, nazivom „Borba bikova“. To je kod nas još od ranijih vremena ustaljena tradicija da se posmatra borba bikova kada se oni bodu, jer u stvari, i naš veliki književnik Petar Kočić je u svojim pripovjetkama opisivao to, pa eto ja imam priliku da zapazim i da na slici kažem ono što je on kazao perom. Na drugoj slici, na primjer, slika „Obrezivanje“, to je jedan islamski stari običaj gdje se kod male djece vrši obrezivanje. Tako da je to isto mene inspirisalo da napravim sliku koja kazuje o nekim higijenskim običajima koju se još i dan-danas prisutni u Bosni.

Šta slikama želite da poručite onima koji ih gledaju?

Mandić: Pa htio bih da svojim slikama poručim da je svijet zaista toliko malen a ipak toliko velik da se svi ne možemo poznavati, već baš kroz slike se mnogo stekne iz raznih krajeva, iz raznih republika, da ja svoju Bosnu donesem do Zagorja, a Zagorje svoje slike u Srbiju, Sloveniju, da budemo jedni i izmiješani.

Pero Mandić - Moje selo

Vi znači, očekujete da onaj ko gleda vaše slike vidi Bosnu, njen narod, običaje, da vidi kako narod živi danas, očekujete da se vizija Bosne prenese van njenih granica.

Mandić: Pa mislim da i jeste to, da najljepša umjetnost nije lokalna, da bude šira, prisuta svim ljudima koji žele da vide druge krajeve.

Da li namjeravate da se i dalje bavite zanatom, jer su mnogu naivni slikari napustili svoju profesiju i postali samo slikari?

Mandić: Ja isto volim moj posao koji radim u preduzeću kao i svoje slikarstvo i dobar metalski radnik može biti isto toliko dobar slikar, ako to voli zaista da radi.

Da li vam slike donose novac?

Pa moje slike donose meni novac, jer mislim da to nije ništa neobično ako ja, na primjer, napravim dobru sliku da je dobro i prodam. Mislim da za jednu sliku mogu uvijek da zaradim koliko i u preduzeću za mjesec dana.

Koliko vam vremena treba da izradite jednu sliku?

Mandić: Pa ja prilično sporo radim i otprilike mi treba nekih desetak dana za jednu dobru sliku.

 
Pero Mandić -Veličanstveni konjanik

Vi idete na izložbe, izlažete i prisustvujete skupovima. Šta misle u vašem preduzeću o tome što zbog toga često odsustvujete sa posla?

Mandić: Uzimam neplaćeni dopust, tako da me onih dana kada ne radim ne palte, već ja to tako koristim na svoj trošak.

Jeste li bili u inostranstvu?

Mandić:  Jesam, bio sam u inostranstvu, a to su kraći izleti bili, u Njemačkoj, Austriji, Italiji, bliže inostranstvo što kažu.

Koja vam se od tih zemalja najviše dopala, i zašto?

Mandić: Pa meni se dopada Zapadna Njemačka zbog toga što su prilično disciplinovani, jer i ja sam takav. Volim disciplinu, volim tu predanost poslu. To su upravo Nijemci takvi i onu umjetnost koju prime mislim da zaista dobro pogledaju šta primaju, pa tek onda kupuju.

Po čemu se razlikujete od drugih naivnih slikara?

Mandić: Pa u Bosni i Hercegovini sam ja jedini od naivnih slikara, i malo je taj moj kraj drugačiji od ostalih krajeva, tako da je i moje samo slikarstvo i moji su ljudi malo različiti i mislim da je to ta razlika, možda i ta crvena boja koju drugi ne upotrebljavaju, a inače mislim da nema razlike mene kao čovjeka i drugih.

Pero Mandić- Žetva

Koji je najbolji put da jedan slikar postane dobar, svoj slikar?

Mandić: Mislim jedan pošten rad, jedan rad koji ni u kom slučaju ne bi mogao biti neka zavaravanja ni sebe ni onoga koji gleda sliku, mislim tu treba čovjek da preispita sam sebe pa da bude slikar, a pogotovo treba kao slikar dobro stisnuti zube i istinu koju misli reći ljudima.

Kako mislite da se ne ponavljavate sa svojim slikama?

Mandić: Pa Bosna je toliko različita, mislim po njoj nije dosadno, mislim, ako bi' živio tri stotine godina, uvijek bi' mogao nove motive slikati.

Preuzeto iz knjige „Naivci o sebi“ Nebojše Tomaševića, iz 1973. godine.

Knjiga - Naivci o sebi
 

Stranice iz knjige - Naivci o sebi

Pero Mandic ispred svoje rodne kuće u Sanskom Mostu
 

Ranije objavljeni tekst o Peri Mandiću: Перо Мандић-заборављени бард босанскохерцеговачке наиве (ФОТО)

Autor: Nikola Rodić

Frontal