Kakvog smisla ima umjetnost u doba rata, previranja?

GRUBOR: Umjetnost je, kroz istoriju umjetnosti i dizajna, uvijek opozicija jer umjetnik crpi ideje iz onog što ga okružuje i nikada nije jednostavno biti umjetnik i truditi se biti dobar umjetnik, ali to je naš unutrašnji poriv, naša borba. Mi imamo „dozvolu” ili  obavezu da komentarišemo, da imamo kritički stav, kritičko mišljenje koje pokazujemo kroz rad ili dizajn i govor. Ova situacija, i svjetska i naša, nikada nije dobra, a sada je posebno opterećujuća i bolna. Znam i po mladim ljudima s kojima radim – mi mislimo da oni nisu svjesni svega, ali među njima su u svakodnevnom razgovoru uvijek prisutne aktuelne teme, a nakon vijesti koje čujemo prvi komentar je uvijek vezan za aktuelna kretanja, tugu ili pokušaj razumijevanja, koji nikom ne ide od ruke, ali u razgovoru uvijek ima tih tema.

Možete li za sebe kazati da ste imali sreću što ste mladi dobili mjesto na Akademiji i priliku da radite s mladim ljudima? 

GRUBOR: Ne smatram sebe nešto posebno srećnom osobom, ne mislim da sam rođena pod srećnom zvijezdom, ali nastojim da budem srećnija i prije svega sam zahvalna. Mislim da koliko god da je u pitanju sreća – toliko je i odgovornost.  Veliki je trud iza mene i mnogo odricanja i iza svega stoje red, rad i disciplina i kod mene je uvijek sve tako funkcionisalo. Srećna jesam, ali je rad s mladim ljudima velika odgovornost i mislim da iza svega stoji veliki trud.

U javnosti često čujemo komentare o mladim ljudima kao o površnim, nezainteresovanim... 

GRUBOR: Ja radim sa specifičnim krugom i oni su senzibilni, neobični, svoji, u nekakvim svojim svjetovima koji su njihov štit, ali i bez toga ne mogu da se složim s tim uopštenim percepcijama i stavovima. Kod mladih ljudi ja prepoznajem toliko pozitivnih stvari i sada ne znam da li je to do onih s kojima ja radim, jer oni su uvijek alternativni i ne pripadaju većini oko nas. U njima vidim ogroman potencijal i izuzetno sam ponosna na svu našu djecu i srce mi je prepuno radosti jer radim s njima i jer ih srećem. Neki dan sam razgovarala sa studentima, radimo na temu društveno-angažovane ambalaže i razgovaramo koliki je uticaj društvenih mreža, o realnom uticaju društvenih mreža, o tome šta je realno na njima i oni jasno prepoznaju da nije ništa. Nisu oni u tom domenu lažnih vrijednosti i maski koje se nose, oni jasno prepoznaju laž i to pokazuju kroz rad i kroz umjetnosti i druge stavove. Dakle, ne mogu se složiti s tim stavom, ali mogu da shvatim želju da odu iz BiH, iako ne razmišljaju svi na taj način. Oni kada vide nekoga od nas koji su sretni tu gdje jesu, s tim što imamo i s tim što jesmo, onda je taj uticaj i unutar kuće, a i van nje, izuzetno značajan. Ne mislim da su naši mladi površni, u njima vidim veliki potencijal, a potvrdu za takvo mišljenje dobijem kroz njihov umjetnički rad – prošle godine su studenti četvrte godine s naše Akademije dobili prvu i treću nagradu na Svjetskom bijenalu studentskog plakata. Jedna banjalučka katedra koja postoji devet godina dobije prvu i treću nagradu među tri-četiri hiljade plakata. To jeste njihova afirmacija, ali pokazuje koliki je naš potencijal.

Ne vide se ti uspjesi u javnosti – da li to znači da mi nismo zainteresovani za pozitivne vijesti o nama samima ili ne razumijemo značaj priznanja?

GRUBOR: I jedno i drugo. Nedavno smo imali u Banjaluci otvaranje izložbe studentskih radova u okviru Festivala „Sloboda narodu”, koja je bila i u Sarajevu u Dječijoj kući, i mene je pozvao novinar s jedne od lokalnih televizija da me pita za gostovanje Mila Kekina, koji je bio na promociji, i ja sam mu predložila da dođe jer će biti i izložba radova studenata s akademija umjetnosti iz Banjaluke i Sarajeva, da snimi reportažu, ali se to njemu nije uklopilo i to je pokazatelj tog interesovanja. Mi se trudimo da na našim društvenim mrežama ističemo te uspjehe,  te dvije nagrade, a bilo ih je stvarno mnogo, zainteresovale su javnost i studenti su davali izjave, ali je to minorno u odnosu na značaj.

Dobili ste i nagradu za projekat „Čitajmo zajedno” – o čemu se radilo? 

GRUBOR: To je jedan lijep projekat Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske, u sklopu kog su studenti radili na temu ćirilice, s ciljem popularizacije pisma u savremenom kontekstu. To je bila javna kampanja koja je trebalo da predstavi značaj i očuvanje pisma. Ćirilica je prikazana u savremenom likovnom kontekstu i to je jedan od načina kako se radi savremena javna kampanja – gradovi su bili puni bilborda, bilo je inovativnosti u pristupu... Pametna kampanja i način djelovanja. Sve je bilo dobro osmišljeno i urađeno.

Da li je to možda bila politička zloupotreba umjetničkog izraza i izvrsnosti s obzirom na to da iza projekta stoje Vlada i Ministarstvo? 

GRUBOR:  Mislim da to nije bila ideja. S obzirom na to da su svi  prepoznali da u generičkim fontovima nema ćirilice osim ruske, početna ideja je bila da se radi novi font i pismo, ali to je projekat koji se radi dugo i koji je skup, to je potpuno odvojena disciplina u grafičkom dizajnu, ogroman posao i trud i bilo je nemoguće za kratko vrijeme to uraditi, pa je odlučeno da se azbuci da novi izgled, jer mnogo ljudi misli da je ćirilica dosadna, nevizualna, ali u tom je i njena ljepota. To je zaista bila dobra ideja da zagrebemo nešto što možemo pretvoriti u veliki projekat, jer postoji potreba. 

Za izložbu u okviru Festivala „Sloboda narodu” povezivali ste studente iz Banjaluke, Sarajeva i, mislim, iz Trebinja? 

GRUBOR: Sjajno je bilo! Bile su to akademije iz Banjaluke i Sarajeva, smjerovi Grafički dizajn. Bile su tu kolege: Stefan Mijić i Vladim Klepić iz Banjaluke i Bojan Hadžihalilović i Sandra Drinić iz Sarajeva. Svako je mentorisao svoje studente, a onda smo na tim našim video-susretima malo komentarisali radove i potom smo napravili jednu lijepu radionicu u Banjaluci – prvo smo se našli u jednom pabu, kako i priliči, ali dok smo mi razmjenjivali formalnosti studenti su već zajedno otišli svojim putem i tražili smo od njih samo da se ujutro vrate na vrijeme. Aktivno smo radili dva dana i bilo je izuzetno lijepo, jer vrlo je interesantno miješati pristupe i razmijeniti iskustvo. Razgovarali smo sa studentima i to je jedno stvarno prelijepo iskustvo, a rezultat je bio odličan jer je izložba bila jako lijepa.

Da li mi kao društvo prepoznajemo mlade ljude kao nosioce ili obnovitelje pomirenja, nekoga ko će prevazići podjele?

GRUBOR: Oni su mladi da bi prevazišli podjele koje se prenose generacijski i pitanje je kada se čovjek čupa iz toga, kada i kako prepozanje da je to irelevantno i besmisleno. Umjetnost bi trebalo da bude vanvremenska, a svaki umjetnik bi trebalo da bude čovjek i humanista. Umjetnost je bespolna i nezvjerska i samo tako funkcioniše. Ne mogu reći da među svojom djecom osjetim podjele, prirodno mi je da povezivanje među njima ide dobro, to mi je sasvim normalno.

Imate li planove za nova povezivanja?

GRUBOR: Nadam se da hoćemo opet nešto raditi zajedno, imamo ideja i zamisli, ali to sve ide iz ličnih kontakata, jer generalno – i ako neke institucije imaju određene ugovore realizacija, opet sve zavisi od ličnih kontakata. Potrebna je dobra energija, a mi smo se prepoznali kao takvi i sigurno ćemo nastaviti saradnju, možda na proljeće opet neku radionicu, ne bi trebalo biti problema, jer profesori su povezani, gostuju jedni kod drugih... 

Fakulet na kom radite finansiran je iz budžeta, ali budžet za umjetnost i kulturu u Republici Srpskoj dramatično je smanjen – kako to vidite? 

GRUBOR: Mislim da je to sistemsko urušavanje kulture – od budžeta koji je bio  planiran na 1.250.000 dođosmo na 150.000, pa se sada govori o 500.000, a onda dobijemo informaciju da je za infrastrukturu srednjih škola predviđeno nula KM – to je teško komentarisati jer je to toliko strašno da nemam riječi. Stalno se vrtimo oko tog novca za kulturu, i ja koja radim u ustanovi što obrazuje mlade i gradi kulturni milje mislim da je to strašno, kao i povećanje doprinosa na autorske honorare – zbog čega plaćati doprinose, zašto nije dovoljan samo porez? Uvijek je bilo teško biti umjetnik, ali ovo što sada imamo je izuzetno degradirajuće. Postoji ta inicijativa i peticija koju je mnogo nas potpisalo i ja sada mogu samo da se nadam najboljem, iako mi sada zahtijevamo da to bude bolje riješeno, dakle ne samo da se nadamo nego tražimo, jer za kulturu je neophodan budžetski novac. 

Šta uopšte za jedno društvo znači dramatično smanjenje sredstava za kulturu?

GRUBOR: Početak nestajanja društva i to je tako.

Foto: The Srpska Times

Preuzeto sa: The Srpska Times