Još neke zanimljivosti o La Giaconda – Mona Lisa su i da su postojala mišljenja da je to zapravo autoportet da Vincija u ženskoj verziji, zatim da je slika ukradena 1911. godine te da iako je slika ulje – nije na platnu, nego na daski od drveta topole.

No, šta ako ova slika ima još neke tajne, koje samo nauka može otkriti?

Isti tim koji je proučavao Rembrandtovu Noćnu stražu, a u kojem učestvuje i naša Ida Fazlić, podvrgnuo je i Mona Lisu od Leonarda da Vincija sinhotronskoj analizi X-zrakama i otkrio koliko je renesansni genije volio eksperimentisati i raditi stvari koje nisu bile uobičajene za njegovo doba te zapravo bio odvažan umjetnik-naučnik.

Tim, predvođen naučnicima iz CNRS-a, uključujući Synchrotron Radiation Facility (ESRF), Musée du Louvre i francusko Ministarstvo kulture, proučavao je mikrouzorak pripremnog sloja preparativne podloge ovog remek-djela i otkrio je jedinstvenu mješavinu olovnog ulja vrlo različitu od one koja se obično opaža na uljanim slikama iz tog razdoblja.

Prisutnost rijetkog i nestabilnog spoja – plumbonakrita (Pb5(CO3)3O(OH)2)- također pronađenog na fragmentima da Vincijevog zidnog remek-djela Posljednja večera, sugeriše da je umjetnik imao želju za inovacijama u pripremi debelih, neprozirnih podslojeva tretiranih velikom količinom olovnog oksida. Iako da Vincijevi rukopisi upućuju na te prakse, ova studija, objavljena u Journal of American Chemical Society 11. oktobra 2023. pod naslovom “X-ray and Infrared Microanalyses of Mona Lisa’s Ground Layer and Significance Regarding Leonardo da Vinci’s Palette” pruža nove ključne elemente za razumijevanje Da Vincijevih receptura i evolucije njegovih slika tokom vremena.

Što je zapravo preparativna podloga Mona Lise i kako ju je proučavao tim naučnika iz ovog rada?

Preparativna podloga Mona Lise se prema dobijenim podacima sastoji od olovne bijele i mješavine olovnog ulja. Kako sam naziv odaje, radi se o lanenom ulju u koje se dodaje sikativ (sikativi su sredstva za pospješenje sušenja), olovni oksid, te se ove dvije komponente kuhaju nekoliko sati na visokoj temperaturi.

“Na taj način se dobija medij koji pospješuje sušenje nanesenih slojeva, te čini boju gušćom, što olakšava njeno nanošenje. Do ovih informacija smo došli kombinovanjem naučnih rezultata dobijenih uz pomoć rentgenskih zraka i infracrvene spektroskopije, ali i na osnovu historijskih rukopisa koji spominju upotrebu takvih recepata. Leonardo je iza sebe ostavio mnoštvo rukopisa koji opisuju njegovu praksu, ali najvažniji pomen upotrebe olovnog ulja dolazi iz Kodeksa Arundel 0170r – koji je Leonardo napisao izmedju 1480. i 1518. godine. Iako ovu mješavinu spominje u kontekstu tretiranja kose i kože, i dalje nam ovaj podatak ukazuje na to da je ona bila dio njegove prakse, a vjerovatno i slikarske palete”, objašnjava Ida Fazlić, koja je bila uključena u ovo istraživanje.

Kako su Synchrotron Radiation Facility (ESRF), Musée du Louvre i Ministère de la Culture sarađivali u ovoj studiji?

Dio analiza je obavljen na naučnom odjelu Muzeja Louvre i Ministarstva za kulturu, a dio na European Synchrotron Radiation Facility (ESRF), koji je smješten u Grenoblu.

“Do nas je doputovao jedinstven, mikro-fragment Mona Lise iz Louvre-a, ali i set uzoraka Posljednje večere sa Politehničkog Univerziteta u Milanu. Ovaj rad je plod dugogodišnje saradnje i razmjene resursa i znanja sa svih navedenih instituta, što ga čini tako važnim i uspješnim”, naglasila je Fazlić.

Naučnici su podvrgli taj mikro-fragment analizi pomoću X-zraka u sinhrotronu, velikom stroju koji ubrzava čestice gotovo do brzine svjetlosti. To im je omogućilo da razotkriju hemijski sastav mrlje.

Koja je jedinstvena mješavina olovnog ulja otkrivena u Mona Lisi i po čemu se razlikuje od konvencionalnih uljanih slika iz tog razdoblja?

“Prethodne analize Leonardovih slika, od kojih trenutno postoji manje od 20-ak, su nas uputile na to da je svaka njegova slika gradjena na različit način. Na primjer, veći formati, poput slike Sveta Ana, Bogorodica i dijete (168×130cm²) se sastoje od gesso-a i olovne bijele kao podloge. Podloga od gesso-a sugeriše da je u ovom slučaju panel pripremljen u stolarskoj radionici. Nasuprot ovoj slici, manji formati, poput La Belle Ferronnière (62×44 cm²) se sastoje od olovne bijele i minija kao podloge”, ističe Fazlić.

Za one koji nisu studirali umjetnost, pa možda ne znaju šta je to gesso – radi se o podlozi od ljepila i gipsa za slike. To je podloga za slike. Međutim da Vinci je svoj gesso pravio drugačije od onoga što se radilo u njegovo doba – pravio ga je pomoću olovnog ulja. Nije baš najzdravije, ali ima sjajne efekte.

“Tako smo došli do hipoteze da je Da Vinci manje formate sam pripremao za slikanje, i da je kroz taj proces često eksperimentisao. Otuda interesovanje i za samu kompoziciju preparativne podloge Mona Lise, koja je, također, panel manjeg formata. Pokazalo se, da i Mona Lisa ima neobičan sastav od olovne bijele i olovnog ulja”, dodaje Fazlić.

Što je plumbonakrit i zašto je njegova prisutnost u Mona Lisi značajna? Kako se to odnosi na da Vincijevo remek-djelo Posljednju večeru?

Plumbonakrit je rijetko-detektovan olovni spoj u slikanim djelima, koji je stabilan jedino u alkalnim uslovima.

“Detekcija plumbonakrita u Mona Lisi, ali i u Posljednjoj Veceri nas je uputila na to da je Leonardo da Vinci vjerovatno koristio olovni oksid kao alkalni olovni sikativ kuhan sa lanenim uljem kako bi pripremio podlogu za ove dvije slike. Uporedba rezultata dobijenih na Mona Lisi i Posljednjoj večeri sa modelima boja sintetiziranim prema historijskim receptima koji uključuju kuhanje ulja sa olovnim oksidom je bila vrlo uspješna- plumbonakrit, koji je produkt reakcije ove dvije komponente, je također detektovan u modelima boja, što ojačava našu hipotezu da je Da Vinci koristio ovu recepturu”, istakla je Ida Fazlić.

Iako su Mona Lisa i Posljednja večera naslikane različitim slikarskim tehnikama (Mona Lisa je štafelajna slika na drvenoj podlozi, a Posljednja večera zidna slika), zajednička im je kompozicija preparativne podloge koja se sastoji od olovne bijele i olovnog ulja.

Koji su ključni elementi ove studije koji poboljšavaju naše razumijevanje da Vincijevih umjetničkih receptura i evolucije njegovih slika tokom vremena?

Ovo otkriće potvrđuje to da je Da Vinci bio prije svega genijalan naučnik koji je svjesno i konstantno eksperimentisao u svojoj praksi.

“Sama receptura koju je koristio je za razdoblje njegovog stvaralaštva vrlo inovativna i eksperimentalna. Inovativna je čak i njena primjena na različitim djelima, što ukazuje na to da je bio svjestan željenog efekta ovisno o podlozi, što znači da je znao predvidjeti fizičke reakcije i željene efekte koje će dobiti upotrebom olovnog ulja.

Vise od stotinu godina nakon ove slike, sličan recept je otkriven i u Rembrandtovoj praksi, što ukazuje na to da je Leonardo vjerovatno bio utemeljitelj ove prakse, koju je dokumentirao De Mayerne u svojim rukopisima od 1573. do 1655. godine.

 
Bibliografija:

X-ray and infrared micro-analyses of Mona Lisa’s ground layer and significance regarding Leonardo da Vinci’s palette. Victor Gonzalez, Gilles Wallez, Elisabeth Ravaud, Myriam Eveno, Ida Fazlic, Tiphaine Fabris, Austin Nevin, Thomas Calligaro, Michel Menu, Vincent Delieuvin and Marine Cotte. DOI: https://pubs.acs.org/doi/10.1021/jacs.3c07000

Izvor: naukagovori.ba