(Ustaški poklič (poruka) Srbima u NDH 1941 godine)

Reportaža : HRT, nisam sigurna, jer sam bila zgranuta
Mjesto radnje : Hrvatski državni arhiv (HDA )
Tema: Promocija najnovije knjige hrvatskoga (h)istoričara Stjepana Loze
Poruka pisca, (h)istoričara na promociji 2022 godine: upravo OVA IZ NASLOVA
Pouka: Ništa se nije promijenilo

Neupitno je, kako ispriča komentatorka uvodeći nas u reportažu iz HDA- a ustanove koja bi po difoltu morala imati, valjda, ISTINITA, VJERODOSTOJNA dokumenta iz Drugog rata - da je, valjda istoričar, ove sadašnje demokratske, europski otvorene države Hrvatske - poznat i očigledno priznat historičar, revizionista istorije i borac za dokazivanje nove, nepostojeće aktivnosti (Spasavanje Hrvata od povampirenih Srba i pranje užasnih biografija perjanica mlade hitlerove sljedbenice NDH - DOKAZAO o čemu se radilo u NDH od 1941 –do 1945.
O tome šta j e s u radile krvoločne ustaške zvijeri počev od 1941 – 1945 ( čak logor Jasenovac i nakon oslobodjenja) ,napisano je i dokazano mnogo toga. Ali, Lozo t v r d i da su SRBI u Drugom svjetskom ratu, ali i ranije, genocidno, planski (poziva se na neke njemu poznate dokumente) - pobili tj. umalo istrijebili hrvatski narod.
Slušala sam čovjeka, gledala lice (h)istoričara, a zapravo „perača“ sramotne i zločinačke politike jedne nacističke kvazidržavice, jednog strašnog povamiprenog vremena, bacanje u oči laži, koja dobija biblijske dimenzije, koja prevazilazi zdrav razum, poništava užasna stradanja nevinih ljudi, nejake djece pobijene u logorima, krajišku, ličku kozaračku, tragediju i tragediju sve i jednog mjesta gdje su kročile horde koljača, koje su u filmovima, koji postoje, s osmjehom, oštrile kame i srbosjeke za svoje krvave pohode na Srbe, čak i one koje su se u strahu od užasa pokrstili i one, koji nisu pojma imali šta ih čeka, pa su ostali- ali ne i ONE koji su se uhvatili šume, zakopanih pušaka svojih predaka i stali uspravno da brane gole živote od ustaških pokolja, koji nemaju sličan presedan u novijoj istoriji ... Gledala sam i krstila se u čudu. Nevjerovatno je da NEKO može izmisliti , čak pomisliti da izmisli takvu strašnu nezapamćenu LAŽ i obrazlagati je u takvoj ustanovi. A znate li zašto može? Evo zašto:
Novinari su intervjuisai nasumice (ili ne) neke ljude, mladje i starije, u Zagrebu, ili nekom drugom gradu (bilo bi isto) pitanjiima? Znate li šta je Jasenovac. I ko je najviše stradao u Jasenovcu. Odgovori su bili zatrašujući. Intervjuisani su rekli : Jasenovac ? – Ne znam .... Ko je najviše stradao: Pa Hrvati najviše rodoljubi !!! malo Židovi, Rome nisu spominjali. Samo je jedna, nešto starija gospodja, rekla: I Srbi, da, ali je u pitanju BROJ, nije jasno koji broj. Kad postoji jasna podrška urbi et orbi tada snage zla jašu bez prepreke. Takva je današnja Hrvatska.
Zaista dolazi vrijeme strašnih iskušenja, užasa, koji ruši sve pred sobom, zauzima umove, lomi granice zdravog razuma – i blati sjećanja preživjelih i njihovih potomaka, pepelom zaborava gradi NOVE tvrdjave Zla, pretvara se u čisto satansko ždrijelo kome ponovo trebaju rijeke nevine krvi žrtava da zadovolji svoju vampirsku glad, koja se javlja uvijek kada prodje pedesetak ili manje godina. I kreće ponovo.
Da ja nisam kćerka pukovnika JNA, čovjeka koji je izbjegao ustašku kamu u poklanom ličkom selu prije početka ustanka, jula mjeseca, Srbina, partizana skoro dječaka (kako kaže Lozo - Srbina partizana –četnika ( gdje historičar nježne NDH-a nije daleko od istine, jer da ne bi oficira kraljevske vojske(pa evo i četnika), moram pomenuti vojvodu Stojana Matića i majora Glišu Racu, nek se zna, laka im crna zemlja bila) teško bi se p r v e odbrambene srpske čete organizovale i prije ustanka, teško bi ostalo išta srpsko po šumama i gorama Like), dakle da nisam od malih nogu slušala ONO što sam slušala, od oca svjedoka svega što se desilo , da moj otac nije nosio desetak gelera još od Udbine, tog vrućeg 2. augusta 1942 na Ilindan ( odred Nikola Tesla, Šeste Ličke), u desnoj ruci, koju je od rezanja, jer je visila na slomljenoj kosti ( pazite čuda spasio r u s k i hirurg), da ja, dakle , nisam kćerka partizanke, koja je s puškom u ruci i bratom mitraljescem (koji tog 27. jula 1941 na dan ustanka u Drvaru ostade bez noge) ja bih možda i nešto predumanila, pokolebala se u nekim situacijama kao što to rade mnogi Srbi, da se ne lažemo. Pogotovo vajni- novosrbijanci- gospoda koja su zaboravila mnogo toga, ili bolje rečeno, koja su se odrekla mnogo toga svjesno. Bilo bi dobro da dodju pameti. Klanjanje do zemlje i stalno nudjeni zaborav i oprost – zločinci ne razumiju, odnosno razumiju kao srpsku slabost.
Pomirenje žele i nadaju mu se SAMO i ISKLJUČIVO Srbi. Nije li baš to naše prokletstvo, nas koji smo davno, davno bili gradjani Evrope i Svijeta, slobodnog, umnog, naučnog, demokratskog – Pariza, Londona, New Yorka, itd. ?! Platili smo visoku cijenu da bismo sada bili kukavice i krpe, da bismo bacili iza sebe strašne uvrede i laži, da bismo praštali misleći da smo toliko maleni (čime smo se kockali svojom krivicom) da d a n a s živimo kao patuljci. Drugi, mnogo manji, ali glasniji (protežei Zapada) i čini se hrabriji –bezobrazniji svakako , sebe naizivaju značajnim europskim elementom. Eto, neka im bude.
Ja sam postala član one Partije, kao gimanzijalka, što ne krijem, kao mnogi, vjerujući u onu našu moćnu državu, u silu bratsva i jedinstva – u sile dobra koje će povezati iskrvavljenu i izranjavljenu braću u slobodi. Ali braće NIKADA nije bilo. I nema ih ni sada. Bili smo u zabludi. Tačka.
I još nešto, za sada potpuno jasno :
Nikada Srbija neće uću u EU, niti treba da udje, bez obzira što to neumorno deklamuje. Niti ćemo mi Srbi ikada dobiti rješenje na koje imamo pravo boreći se vijekovima uzaludno protiv sila koje Srbe mrze prosto kao neki, skoro pa mitski, meni apsolutno nepoznat razlog i uzrok. Sve dok im ne zatrebamo. A toga je bila puna naša istorija. Da je bilo suprotno, kako kažu naši mrzitelji, Srba bi danas bilo više miliona –nego što ih ima. Jer, oni kažu da smo mi kao krvoloci i ubice pobili druge (eto pobili smo Hrvate), a sami preostali BROJNO! Nadjačali druge? Kakva strašna laž! Tu jednostavno nema logike. Istina je da su drugi samo čekali i dočekali svoje vrijeme-prihvatajući podlo sve što su SRBI činili i učinili (ginili i oslobadjali svoju nazovi BRAĆU) da bi ONI imali svoje državice.
Zašto će gore pomenuto o EU biti, izmedju ostalog, tako kako će biti?
O ulasku u EU Srbije, ako ikad, pitaće se Hrvatska. I drugi koji nisu prijatelji Srbije. Hrvatska danas vjeruje jednom nadri-istoričaru. Takva Hrvatska je realnost Bošnjaci i Srebrenica su naša realnost u BiH, baš kao atomski otpad blizu Une. Nije li i to poruka šta Hrvati misle o nama, Srbima uopšte? A tu, uz Unu, žive i drugi narodi, a ne samo Srbi, ali to plemenitu gdju. Turković ne brine, boli je. Dobro, neću biti prosta, neka se svi potruju, ali Sarajevo će opstati. I moje je Sarajevo, isto koliko i njeno, moje Koševo gdje sam rodila sinove, moje Bare, moje, ali moja je i Una... Rijeka moga oca, mojih ličkih predaka i moja je cijela ova napaćena, nesrećna zemlje.
Rat u Ukrajini? Tema koju ostavljam za kraj. Valjda je sada jasno da je ustala Rusija da brani, naravno svoje interese i svoje izmučene ljude u Donbasu, ali nesporno i hrišćanstvo pravoslavno i stvarnu istoriju od onakvih kao što je hrvatski (h)istoričar LOZO, slavljeni nacista Bandera i mnogi drugi „humani“ borci i novi istoričari. Da vojnički brani reviziju istorije, da brani sjene svojih mrtvih heroja, boraca Crvene Armije, pobjednika jedne strašne ideologije, čiji se potomci opet dižu i ponovo žele da spale sve što je živo, a nije njihovo ...
Pokazalo se ponovo i ponovo da je od nacizma i fašizma – samo jedan korak do udara na Ruse, pa onda na Srbe. Istorija se ponavlja.